Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

Vjera i razum – molitveno-katehetski susret pri Misiji, 19. listopada 2019.



Šutnja je početak molitve. Kao nadahnuće za povlačenje u šutnju prije molitve na katehezi smo gledali isječak iz filma “Die grosse Stille” o životu kartuzijanskih monaha koji su zavjetovani na šutnju u svemu, osim u molitvi.

 

Treći katehetski susret u našoj Misiji tematizirao je meditaciju, odnosno, razmatranje, koji je uz kontemplaciju i usmenu molitvu, jedan od temeljnih oblika kršćanske molitve. Ovdje se ne radi o nekoj vrsti transcendentalne meditacije kao u istočnjačkim religijama kojoj je cilj stapanje ili utapanje u panteističkom božanstvu nego o aktivnom promišljanju onoga što se izriče u molitvi.

Kako bi molitveno razmatranje bilo plodonosno potrebno je:

(a) koristiti zdrav razum, odnosno, ne oslanjati se samo na deduktivno zaključivanje, na čistu logiku, niti se zanositi samo osjetima i osjećajima, već tražiti ravnotežu između smislenog prosuđivanja i intuicije koja upućuje na ono van dohvata samog razuma. Tko želi znati više o ovome u kontekstu katoličke tradicije, može pročitati encikliku Vjera i razum pape Ivana Pavla II. 

(b) poznavati osnove nauka Katoličke crkve, točnije, da se sva kršćanska duhovnost vrti oko kristološke osnovice tj. samog Isusa Krista – njegova utjelovljenja, njegovih riječi i djela, njegova odnosa s Blaženom Djevicom Marijom i apostolima, njegovih čuda, njegove spasenjske žrtve na križu. Duboko i intimno upoznati Krista je preduvjet za produktivno molitveno razmatranje. Sina Božjega se pak najbolje može upoznati pažljivim čitanjem Sv. Pisma što je samo po sebi oblik razmatranja o kojem će još posebno biti riječi na katehezama.

(c) poznavati čovjekovu narav i što nauk Crkve kaže o ljudskoj sklonosti prema zlu i grijehu – kako to utječe na naše odluke i duhovno stanje. Uz to, treba itekako dobro poznavati sebe, svoje mane i nedostatke, gdje si jak, a u čemu slab. Uvijek valja ispitivati svoju savjest i ne dopustiti da otupi oštrica raspoznavanja dobra i zla.

Kao praktičan primjer molitvenog razmatranja ovdje možete pročitati izvadak iz Poslanice Probi svetog Augustina u kojem ovaj crkveni naučitelj razmatra redak po redak molitvu Oče naš.

Iz Poslanice Probi svetog Augustina, biskupa i crkvenog naučitelja

Stalno čeznimo za blaženim životom i neprestano molimo Gospodina Boga da nam ga udijeli. Zato napuštajući brige i poslove, u kojima se ta želja nekako hladi, u određenim trenucima budimo spremni moliti. Riječi nas molitve podsjećaju na ono za čim težimo, jer bi se to moglo početi hladiti, sasvim ohladiti i potpuno ugasiti, ako se češće ne potpali.

Zato se Apostolove riječi: Iznesite svoje potrebe Bogu ne smiju tako shvatiti kao da ih je potrebno iznositi Bogu, koji ih je već i prije poznavao, nego da ih sami postanemo svjesni predano pred Bogom, a ne hvastavo pred ljudima.

Kad je to tako, onda treba također dugo moliti kad smo slobodni, to jest kad nas ne priječe druge dužnosti korisnih i nužnih djelatnosti, premda i u njima, kako sam rekao, nije pretjerano niti beskorisno neprestano imati želju za molitvom. To ne znači, kako neki drže, da se molitva svodi na brbljanje ako se dulje moli. Jedno je dugo nabrajanje, a drugo je dugotrajno duševno raspoloženje. Napisano je i o samom Gospodinu da je proveo noć u molitvi i da je dugo molio. To je učinio samo zato da nam dade primjer, on koji je ovdje na zemlji bio primjeran molitelj, a s Ocem je vječni uslišitelj.

Kažu braća da u Egiptu upotrebljavaju mnogo molitava, ali su vrlo kratke i žurno se izgovaraju, da ne bi ono što je u molitelju brižno probuđeno i što mu je veoma nužno, dugim zadržavanjem iščezlo i da ne bi oslabila nakana. Ali s tim i oni sami dostatno pokazuju da ona nakana kao što se ne smije umanjiti ako ne može potrajati, isto se tako, ako potraje, ne smije brzo prekinuti.

Neka je daleko od molitve mnogo govorenje, ali neka ne manjka mnogo molitve dok je prisutna živa nakana. Mnogo govoriti znači u molitvi obavljati potreban posao suvišnim riječima. Mnogo moliti znači dugotrajnim i pobožnim osjećajem srca kucati na vrata onoga koga molimo. To se, naime, ponajčešće čini više uzdisajima nego riječima, više plačem nego moljakanjem. Gospodin rado prima naše suze i naši vapaji nisu mu sakriveni jer je on po svojoj Riječi sve sazdao i nisu mu potrebne ljudske riječi.

(…) Nama su potrebne riječi da se prisjetimo onoga i razmatramo o onome što tražimo, a ne da mislimo kako riječi Gospodina uvjeravaju ili utječu na njega.

Kad, dakle, kažemo: Sveti se ime tvoje, opominjemo sami sebe da želimo da njegovo ime, koje je uvijek svelo, bude sveto također i kod ljudi, to jest da se ne preziri. To ne koristi Bogu, nego ljudima.

I u riječima: Dođi kraljevstvo tvoje, koje će sigurno doći željeli mi to ili ne, izražavamo našu želju da to kraljevstvo nama dođe i da zaslužimo u njemu kraljevati.

Kad kažemo: Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji, prosimo od njega samu krepost poslušnosti, da tako u svemu vršimo njegovu volju kao što je vrše i nebeski anđeli.

Kad kažemo: Kruh naš svagdanji daj nam danas, riječ danas označava ovo vrijeme. Tim riječima ili tražimo ono što trebamo a sve to označujemo kruhom kan najdragocjenijim dijelom; ili tražimo sakrament euharistije, koji je potreban u ovom vremenu, ali ne da postignemo sreću ovoga vremena, nego onu vječnu sreću.

Kad kažemo: Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim, podsjećamo se na ono što imamo tražiti i što imamo činiti da bismo to zaslužili primiti.

Kad kažemo: Ne uvedi nas u napast, opominjemo sebe da tražimo da ne bismo, lišeni njegove pomoći, prevareni privoljeli ili slomljeni popustili nekoj napasti.

Kad kažemo: Oslobodi nas od zla, prizivamo sebi u pamet da još nismo u onom dobru gdje nas ne muči ni kakvo zlo. Ta zadnja molba u Gospodnjoj molitvi tako je široka da kršćanin, nalazeći se u bilo kojoj nevolji tu odlaže uzdisaje, tu izlijeva suze, tu započinje, tu se zadržava, tu završava molitvu. Treba, dakle, da nas na sve to podsjete te riječi.

Izgovarali mi bilo koje druge riječi, one ili pripremaju duševno raspoloženje molitelja da dođe jače do izražaja ili naknadno utječu da se to duševno raspoloženje poveća. Ako želimo ispravno i dolično moliti, ne izgovarajmo ništa drugo osim onoga što se nalazi u Gospodnjoj molitvi. Ako netko u molitvi upotrebljava riječi koje se ne mogu dovesti u vezu s Gospodnjom molitvom, taj premda moli na tjelesan način, dopušteno moli. Iako se za mnogo toga ne može reći da je nedopušteno, ipak onima koje je preporodio Duh Sveti dolikuje da se mole samo na duhovan način.

(…) Tko ono jedno moli od Gospodina i to traži, sigurno i bez brige moli i ne plaši se da će mu možda naškoditi ako to primi. Što god drugo primili, ako i molimo kako treba, bez toga jednoga ništa ne koristi. Samo je jedan istinit i blažen život: promatrati Božje blaženstvo navijeke u besmrtnosti i neraspadljivosti tijela i duše. Radi toga jednog bez ikakve neumjesnosti tražimo i molimo ostale stvari. Tko posjeduje to jedno, imat će sve što hoće. Tu se ne može ni htjeti ni imati nešto što ne bi bilo dolično.

Tu je izvor života za kojim treba da sada žeđamo u molitvi sve dok živimo u nadi i dok ne ugledamo ono čemu se nadamo, u zaštiti krila Onoga pred kojim je svaka želja naša, da se nasitimo od obilja kuće njegove i napijemo iz izvora slasti njegove. Kod njega je izvor života i u njegovu svjetlu vidjet ćemo svjetlost, kad se zasiti u dobrima naša želja i kad više ništa neće biti što ćemo tražiti jecajući, nego ćemo to posjedovati radujući se.
Budući da sam mir, pa i onaj koji tražimo u molitvi, nadilazi svaki ljudski um, ne znamo što molimo i kad za nj molimo. Ono naime što si ne možemo predočiti, toga niti ne poznajemo. Kakva god misao nadošla, odbacujemo je, odbijamo i ne prihvaćamo, jer smo spoznali da nije to ono što tražimo, premda još ne shvaćamo što bi to bilo.

U nama, dakle, postoji neko, da tako kažem, naučeno neznanje, ali naučeno od Duha Božjega koji pritječe u pomoć našoj slabosti. Kad Apostol kaže: Ali ako se nadamo onomu čega ne vidimo, postojano ga čekamo, odmah nadodaje: Jednako i Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, jer mi ne znamo što da molimo kako treba, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdisajima. A onaj koji ispituje srce zna koja je želja Duha, zna da u skladu s voljom Božjom posreduje za svete.

To ne smijemo tako shvatiti da Duh Sveti, koji je u Trojstvu nepromjenljivi Bog i s Ocem i Sinom jedan Bog, posreduje za svete kao netko tko ne bi bio Bog. Rečeno je: Posreduje za svete, jer čini da sveti posreduju, kao što je rečeno: Iskušava vas Gospodin Bog vaš da dozna da li ga ljubite, to jest da učini da vi znate. Tako čini da sveti posreduju neizrecivim uzdisajima, nadahnjujući im želju za tako velikom, još nepoznatom stvarnosti, koju strpljivo iščekujemo. Kako se, naime, može govoriti o nečemu što se želi, a što se ne poznaje? Istina, ako bi to bilo sasvim nepoznato, onda se ne bi moglo ni željeti, a opet ako bi to bilo očevidno, onda se ne bi moglo željeti niti s uzdisajima tražiti.

Tekst preuzet iz: Božanski časoslov Rimskog obreda, sv. IV. u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 2017.