Projekt „Glasnici nade“ je spoj suvremenih glazbenih izričaja s temeljnim kršćanskim naukom! "Povezivanje profanog i prolaznog rock'n'rolla s ne-prolaznim Evanđeljem nesumnjivo je veoma bizarno, ali se događa", kako kaže p. Anto Bobaš.

… u 258. emisiju kršćanskog rocka pozvao sam zagrebački kršćanski band “Kefa”; poslušaj svakako!



U ono vrijeme:

Isus dođe u Betaniju i nađe da je Lazar već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova.

Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret, dok je Marija ostala u kući.

Marta reče Isusu: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.“

Kaza joj Isus: „Uskrsnut će brat tvoj!“

A Marta mu odgovori: „Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.“

Reče joj Isus: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. – Vjeruješ li ovo?“

Odgovori mu: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!“

Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj: „Učitelj je ovdje i zove te.“

A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati.

A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“

Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: „Kamo ste ga položili?“

Odgovoriše mu: „Gospodine, dođi i pogledaj!“ – I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: „Gle, kako ga je ljubio!“

A neki između njih rekoše: „Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?“

Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: „Odvalite kamen!“ Kaže mu pokojnikova sestra Marta: „Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.“

Kaže joj Isus: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?“

Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: „Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.“

Rekavši to povika iza glasa: „Lazare, izlazi!“ – I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: „Odriješite ga i pustite neka ide!“

Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u Njega.

… Posebno je to tako, u ove korizmene dane, dok u molitvi prolazim postajama križnoga puta, mislim se – da je onda u Jeruzalemu postojala kladionica, k’o što ih danas ima bezbroj tamo u naše dvije Domovine: Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini; da je bila kladionica, sigurno bi velika većina – a možda i svi, svoj ulog bi stavili na pobjedu smrti!

Naše ljudsko iskustvo kaže da smrt uvijek pobjeđuje; čovjek ne može pobijedit’ smrt!

Grob je jednostavno čovjekova sudbina. Nitko ne želi u grob. – To je mjesto pred kojim ljudi najviše strahuju i plaču.

 

Moj stariji brat fra Mirko, trenutno na službi u Kufsteinu, poslao mi je svoje razmišljanje o vremenu kad je kuga harala Bosnom.

Ta svoja razmišljanja temelji on na franjevačkoj bosaničkoj rukopisnoj građi. – Ti dokumenti, matice umrlih kugu nazivaju „ospice“ ali i „kuga“.

Na primjer, ti dokumenti kažu da su se ospice, kuga javljala u drugoj polovici mjeseca kolovoza i prvim danima njeseca rujna.

Matice umrlih, pisane bosančicom, spominju da su u nekim dijelovima Bosne mnoga sela po župama opustjela. Umrli od kuge, ospicâ sahranjivani su redovito: „u bašćah“, „iza štalah“, „pokraj putah…“ – Matica krštenih i umrlih župe Dobretići spominje da su umrli od ospicâ sahranjivani i na groblju kod Podmilačke crkve. Do groblja ih redovito nisu nosili katolici…

 

Čitao sam potresne zapise, piše moj stariji brat. Dobro se sjećam da je jedna osoba, koja je, iz 80-člane obitelji posljednja umrla od ospica iz jednog sela župe Dobretići, pustila je stoku iz štalâ i torova, iz svinjaca, pse odvezala, a sebi naručila ukopni kovčeg; obukla misno ru’o, legla u sanduk – i umrla.

Franjevački bosanički dokumenti puni su zapisâ o pogromu, o strašnoj patnji, o umiranju u teškim mukama i bez ikakvih lijekova.

To znam zato, piše fra Mirko, jer sam godine svoga rada posvetio studiju franjevačke rukopisne bosaničke građe.

 

Svaki put kad molim pobožnost Križnog puta, posebno u ove korizmene dane, ne mogu ne razmišljat’ o svemu ovome.

Prijatelji stavljaju Isusovo tijelo u grob. Stavljaju u grob mrtvo tijelo Onoga koji u Evanđelju zove prijatelja iz groba: Lazare, izlazi!

 

Ovih 70-ak minuta koje su pred nama, nek’ Ti skrate to čekanje na Uskrsno Svjetlo! – Uživaj u lijepoj duhovnoj glazbi, kakvu je svira zagrebački kršćanski band „Kefa“.

 

Ti, sve što trebaš učinit’, – klikni na ovaj link: