Projekt „Glasnici nade“ je spoj suvremenih glazbenih izričaja s temeljnim kršćanskim naukom! "Povezivanje profanog i prolaznog rock'n'rolla s ne-prolaznim Evanđeljem nesumnjivo je veoma bizarno, ali se događa", kako kaže p. Anto Bobaš.

U 255. emisiju kršćanskog rocka pozvao sam njega – tog običnog Čovjeka iz Posavine, koji na njivi Gospodnjoj radi …

U ono vrijeme:

Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost.

I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime.

A Petar prihvati i reče Isusu: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“

Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: „Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“

Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: „Ustanite, ne bojte se!“

Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.

Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: „Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“

 

Ljudi se dokazuju u svom svagdanjem poslu, kojeg obavljaju savjesno i kojem se potpuno predaju; il’ se ne-dokazuju, jer se uopće ne trude, nego svoj posao odrađuju rutinski i preko volje…

Na što konkretno mislim, evo jedan primjer – sad od prošlog tjedna, kad se moj stariji brat vrać’o iz Banja Luke u Austriju.

Prošlog petka, sjeo on s jednim svojim poznanikom u kombi, koji je za sobom vukao prikolicu za prijevoz jednog auta – prikolica bila prazna.

Kratko iza podne krenuli njih dvojica od restorana „Složna braća“. Na prvoj benzinskoj crpki, nakon ulaska u Okučanima, nalili su gorivo – i ‘oće ić’ dalje; kad na autoputu, zaustavi ih hrvatska policija – kao ne radi jedno poziciono svjetlo, i dok se to ne popravi, ne mogu dalje vozit’.

Hrvatski policajac koji je komunicir’o s vozačem, bio je vrlo autoritativan; ta njegova autoritativnost graničila je čak s drskošću.

Kaže moj stariji brat: sjedio sam kao suvozač i šutio, gledao prida se; što bi mi u Bosni rekli: ošin’o me taj policajac svojim drskim ponašanjem.

Nakon što je vozač zamijenio lampicu, otiš’o je do policijskog auta koji je bio stao ispred kombija. – Dugo su nešto razgovarali, vozač i ta dvojica policajaca.

Rekli su mu: dobro, de sad časti!

Vozač ponudi 20 €. – E ne može tako! – kaže policajac.

– Pa kol’ko trebam dat’?

– 100 €! – Pa, nemojte ljudi, molim vas, kaže vozač; ja tol’ko dobijem za cijeli ovaj put tamo i ‘vamo…

Poslije dugog natezanja, završilo je nekako s napojnicom od 50 €.

Krećemo sa zaustavne trake, kad isti taj policijski auto brzo prijeđe na drugu stranu i zaustavi se pet-stotinjak metara od autoputa na sljedećem izlazu.

Vozač kombija govori: u srijedu sam kren’o sa sjevera Njemačke – i vozio kupljeni auto sve do Banja Luke. Nitko me nije upozorio na poziciono svjetlo pozadi kombija.

Još uvijek u šoku, kažem vozaču: ovo su pravi drumski razbojnici, drumski pljačkaši. – I tko će vjerovat’ ovakvim ne-moralnim, ne-humanim policajcima, koji bi trebali brinut’ o sigurnom životu ljudi u Hrvatskoj državi?!

 

Za razliku od ovih i ovakvih „drumskih razbojnikâ“, kakvi nas nažalost znaju pri-čekat’ na hrvatskim cestama, a koji svoj pos’o obavljaju tako da ti se život zgadi, u 255. emisiju kršćanskog rocka u goste sam doveo Čovjeka čijoj se poniznosti divim, i koji ne traži izvikivanje svog imena. On svoj posao i svoju kršćansku vjeru obavlja jednostavno i s toliko ljubavi; zašto mu onda ne dat’ prostora i zašto to ne kazat’ i drugima!

K’o što sam za pok. Čedu Antolića bio smislio naziv: „Legenda duhovne glazbe“, za ovog sam Čovjeka rekao: „Legenda Posavine“.

Marinko Klaić je njegovo ime, dolazi iz Bosne – točnije iz Bosanske Posavine.

Sve ostalo čut’ ćeš kad se spojiš na ovaj link ispod