Projekt „Glasnici nade“ je spoj suvremenih glazbenih izričaja s temeljnim kršćanskim naukom! "Povezivanje profanog i prolaznog rock'n'rolla s ne-prolaznim Evanđeljem nesumnjivo je veoma bizarno, ali se događa", kako kaže p. Anto Bobaš.

U 244. emisiju kršćanskog rocka stiže nam ROCKERICA – Željka Marinović, s nekoliko Božićnih pjesama!



Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako:

Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.

Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“

Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“

Kad se Josip probudi od sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.

Lijepo razmišljanje o misama Zornicama, poslala mi je jedna draga gospođa iz Splita, dr. Zdenka Čorkalo.

Uvijek rado pročitam njezine riječi, koje mi ona redovito pošalje; a ove bih u ovoj mailu najave 244. emisije kršćanskog rocka htio podijelit’ s Tobom.

Piše dr. Zdenka:

U svoju tugu se ne može pustit’ bilo koga. To sam znala po sebi a i po onima kojima bi se, samo sićušnim treptajem, oči malo pritvorile i zaustavile udaljavanje svjedoka – slankaste kapljice.

Prije deset godina, na početku Došašća, nazvala sam fra Franju Grebenara, legendarnog fratra iz crkve-ratne bolnice u Novoj Biloj u Bosni Srebrenoj, da se dogovorimo oko mog dolaska i predstavljanja knjige „Fratar“, napisane njima u čast. Nije se smjelo zaboravit’ da su, Božjom providnošću fratri uporno proguravali utjehu između ratnih rana i smrti koja se iz bolnice nije micala, njegujući u nama vjeru u pobjedu dobra nad zlim i kad za to nije bilo nikakvog znaka.

Htjela sam ubrzati naš dolazak s knjigom, susresti se s njim i narodom. Pratila sam tijek smrtne bolesti koju je nosio, upleten u nju kao u pamuk, bacajući sve na šalu, što je radio uvijek kad je bilo neizdrživo teško.

„Hajde, dođi kad si navalila, ženska glavo; ali ovdje je velika zima, a vama s mora smeta i vjetrić a kamoli snjegić. Čekamo te, dođi“, tako je izgledala Grebenarova najava dobrodošlice.

Na otvorenim vratima samostana  površno smo se pozdravili, k’o da smo se jučer navečer vidjeli. U razgovoru smo bježali od svačega, pazeći da riječi ne skinu kraste s ne-zaraslih rana, i nekadašnjih ratnih – i ovih sadašnjih, poratnih. Skraćivali smo što se moglo, osjećalo se pretrčavanje terena s kraja na kraj, skrivanje ruku pod stolom, a onda je Greba rekao da se vidimo sutra na ‘Zornici’.

Ma, na kakvoj zornici? – bila sam potpuno zatečena. On će s tako teškim disanjem i nemoći doć’ u hladnu crkvu na zornicu? Pobunila sam se, predlagala  da se vidimo malo kasnije.

Zaludu, samo je zaključio: „Ti nemoj, a ja ću doć’“.

Dobro, pomirila sam se. Znala sam, zašto sam tu, koji mi je cilj. Mislila sam: bit će nas nekoliko, radi običaja, da crkva ne bude prazna, a i radi njega.

Ušli smo malo prije nego će počet’ bogoslužje. Crkva je bila krcata, do zadnjeg reda. Puno djece tiskalo se naprijed pred oltarom, tamo gdje su na podu ležali teški ranjenici i umirući za vrijeme Domovinskog rata. Koncelebrirao je još netko od svećenika. – I odjednom se cijela crkva sljubila s pjesmom.

Dok je sve pjevalo oko mene, ja ne vidim u što gledam, nego vidim – čega se sjećam, pa mi se učinilo da čujem zvuk nekadašnje pile koja je u pilani danonoćno od drva pravila sanduke; sjetila se ranjenika u crkvenim klupama, stajala s majkama pokrivenih-mrtvih mladića u uglu vanjskog zida crkve gdje je bilo najhladnije.

Iznenadni plač malog djeteta na misi podsjetio me na plač tek rođene djece u ratu koja su sva bila modra od hladnoće jer na prozorima sobe „rađaonice“ u nenastanjenoj kući nije bilo stakala, nego su prozori bili oblijepljeni plavim pak-papirom kojim smo umotavali školske knjige kad sam ja bila školarac. Rođena djeca bi se od-plavila tek ako bi ih zagrijalo majčino tijelo.

Za vrijeme propovijedi nisam čula fra Franju Grebenara što govori, nego sam se sjetila njega – kako nam u fratarskoj blagovaonici, tijekom rata, daje praktične savjete ako se dogodi ovo ili ono, jer je na nama odgovornost za narod koji samo prati što bolnica radi: hoće li iseliti – ili ostati. Čujem ga, kako nas tješi, kad nismo uspjeli javiti svojima da smo živi, ali da nas na neprijateljskoj crti nisu propustili ni na molbe doktora Langa koji se ponudio; išao je sâm ispred transportera UN-a u kojem smo se mi nalazili, što ćemo pokušati i sutra i nekoliko sljedećih dana dok nam ne obećaju, po tko zna koji put, da će i biti onako kako su rekli.

Svega sam se sjetila, k’o da je godina 1993. – a ne kraj 2009.

Večeras Ti u goste dovodim jednu dragu kršćansku pjevačicu, glazbenicu, ili kako ona za sebe voli reć’ – rockericu, Željku Marinović.

Čak nekoliko Božićnih pjesama snimila je Željka na svojim albumima. Te ćemo pjesme – i još neke druge, slušati u 244. emisiji kršćanskog rocka na HKR-u.

Sve što trebaš učinit’,  klikni na ovaj link: