Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

Trojstvo – vjeronauk nedjeljom – 10.I.2021.



Govoreći o Trojstvu, u Starom zavjetu nema spomena Trojedinog Boga u kršćanskom smislu. No ne treba zaboraviti kako je Božja objava u Starom zavjetu nepotpuna i upotpunjuje se tek s Novim zavjetom. Stari zavjet prepoznaje Boga kao Jastvo, a čovjek je njegova slika (Izl 3, 14; Izl 33, 19; Iz 46, 10). Iz starozavjetne tradicije kršćanstvo nasljeđuje svijest o Bogu kao Drugome, kao nekome tko nije poput čovjeka i nezamislivo je udaljen, ali opet se želi stupiti u kontakt s čovjekom i otkriti mu sebe kao Stvoritelja svijeta, a eventualno i kao Spasitelja ljudskog roda od grijeha, patnje i smrti. U Starom zavjetu posebno značenje imaju božanske stvarnosti Riječ, Mudrost i Duh. Novi Zavjet otkriva te stvarnosti kao “sjene budućih dobara” (Heb 10, 1), kao nagovještaj Trojstva bez da je novost Evanđelja otkrivena prije nego se ispunila “punina vremena” tj. prije Kristova dolaska.

U Novome zavjetu se Trojstvo otkriva kroz Isusove izjave o samom sebi i svom odnosu prema Bogu Ocu. Iz te Isusove Sinovske samosvijesti očuvane u Evanđeljima sukcesivne generacije kršćanskih teologa razvijaju nauk o Trojstvu – o Bogu koju je po svojoj božanskoj naravi Jedan, ali se istodobno razlikuje u Tri Božanske Hipostaze. Pojedini kršćanski teolozi, kao i crkveni sabori, koriste grčku filozofiju ne bi li definirali otajstvenu stvarnost Trojstva, Boga koji je Jedan, a opet Trojica. Ključni pojmovi koje ovdje treba imati na umu su “narav” (grč. ousia), koja označava ono univerzalno, dijeljeno i zajedničko, te “hipostaza” (grč. hipostazis), koja označava ono pojedinačno, jedinstveno, ali ne i individualno. O božanskim hipostazama se ne može govoriti na isti način kao i o ljudskim osobama. Čovjek kao osoba je singularni identitet određen prostorom i vremenom, odijeljen i izdvojen od ostalih osoba, a svako bliskost i zajedništvo s drugima je ograničeno nepremostivim granicama vlastite osobe, koje tek donekle ublažuje sposobnost za empatiju. No tri božanske hipostaze, iako se razlikuju između sebe (unutar Trojstva), opet su ujedinjene u istoj božanskoj naravi, u svojem htijenju i djelovanju u tolikoj mjeri da se opet o Trojstvu može govoriti kao o Jednome Bogu. Razlikovanje između božanskih hipostaza nije ono što ih rastavlja nego ih, naprotiv, još više sjedinjuje. Sin se razlikuje od Oca kako bi se mogli predavati jedan drugome, ujedinjeni u ljubavi, toliko da se to njihovo zajedništvo (lat. communio) uosobljuje u Duhu Svetom kao trećoj božanskoj hipostazi. U samom Trojstvu tako nema razliaženja, unatoč međusobnom razlikovanju.

Toma Akvinski objašnjava odnos između triju božanskih hipostaza i jedne božanske naravi kroz pojam ‘relacija’: ono što u Bogu konstituira božansku narav, odnosno istobitnost i jedinstvo jest ono što čini i samo razlikovanje, jer izvan jedne božanske naravi nema ništa u Bogu. Vrijedi i obrnuto, ono što sačinjava različitost božanskih hipostaza u njihovim uzajamnim odnosima, jest istobitnost i jedinstvo njihove božanske naravi.

Toma Akvinski promatra Trojstvo kroz “izlaske” (lat. processiones): Otac je “nerođen” (što znači vječan, bez kraja i bez početka), dok je Sin “rođen” (što znači da mu je početak u Ocu, iako i sam prethodi stvaranju svijeta), a Duh Sveti je opet “izdahnut” (što znači da proizlazi iz Oca i Sina, kao uosobljenje njihova zajedništva i ljubavi). Zato u Trojstvu postoje četiri odnosa: rađanje, dahnuće, rođenost i izdahnutost, te tri vlastitosti, odnosno osobine: očinstvo, sinovstvo i izlazak. Ovdje se mogu dodati i “aproprijacije”, tj. svojstva koja pripadaju na poseban način jednoj božanskoj hipostazi, premda svaka božanska hipostaza posjeduje to svojstvo: svemoć je Očevo svojstvo, mudrost pripada Sinu, a dobrota je svojstvo Duha Svetoga.

Potrebno je naglasiti kako su “izlasci” nutarnji čini božanske naravi, nešto što se događa u vječnosti i oduvijek se događalo, a govoreći o njima na ovaj način je najbolje što si analoški možemo priopćiti kako izgleda nutarnji život Trojstva. Od “izlazaka” treba razlikovati “poslanja” tj. kada Bog izlazi iz sebe u povijest i spasenjski djeluje ne bi li čovjeka privukao sebi. Kada se govori o tome kakvo je Trojstvo u sebi, onda uvijek o njemu govori kao o Jednom Bogu i sve što se o njemu tvrdi odnosi se na sve božanske hipostaze. Kada se govori o tome kako Trojstvo spasenjski djeluje u povijesti, onda se može govoriti o Bogu Ocu, Sinu koji je Krist i Duhu Svetome, ali uvijek držimo na umu njihovo jedinstvo. I usprkos svemu ovome, Trojstvo i dalje prije svega ostaje tajna – otajstvo.

Pogrešna shvaćanja Trojstva su: a) unitarizam – samo jedan Bog, ali ne i tri Božanske hipostaze; b) triteizam – tri božanske hipostaze su zapravo tri Boga; c) modalizam – tri božanske hipostaze su tri funkcije jednoga Boga (prvo Stvoritelj, pa onda Spasitelj, a sada Posvetitelj) koje je Bog imao kroz povijest; d) parcijalizam – svaka od tri božanske hipostaze je jedan dio Boga i tek svo troje zajedno čine Boga; e) subordinacionizam – Sin i Duh Sveti su podložni Bogu Ocu. Sve ove glavne trinitarne hereze imaju još mnoge varijacije. Neke ovdje nisu spomenute, jer su više vezane uz pitanje Isusove dvojne naravi o kojoj će još biti riječi.