Tko je Isus Krist? – vjeronauk nedjeljom
Tko je Isus Krist?
Apostol Pavao naziva Isusa Krista „novim čovjekom” tj. početnikom obnovljenog čovječanstva (usp. 1Kor 15,48; Rim 8,29) i pritom misli na čovjeka Isusa iz Nazareta, „od žene rođena, podložna Zakonu da podložnike Zakona otkupi” (Gal 4,4). No to ne znači da bi on bio nekakav „superčovjek” ili „nadčovjek”. Naime, Isus pročišćava sliku o Bogu uklanjajući zastarjelo shvaćanje Boga koji traži nasilje, osvetu ili kaznu. Bog kojega objavljuje Isus je čista dobrota (usp. Mk 10,18; Mt 7,9-11; 20,1-15) i ljubav (usp. 1Iv 4.5, 8.16).
U tome smislu, Isus Krist je Posrednik Božji. Sam Isus vidi sebe kao „izabrani instrument” Božjega gospodstva i kraljevstva: ono dolazi s njim, odnosno Bog ulazi u svijet po Isusu Kristu. Zato Isus vidi sebe kao „nešto više” od Salomona i od Jone (usp. Lk 11,31-32); s nevjerojatnom sigurnošću on poistovjećuje Božje dobrohotno djelovanje sa svojim djelovanjem, predstavlja se kao Božji eshatološki spasitelj, a svoj mesijanski identitet temelji se na posebnom odnosu s Bogom koji je njegov Otac, a čiji je on Sin.
Koji je nauk Katoličke crkve o Isusu Kristu – Bogu i Čovjeku?
Dogmatska definicija Kalcedonskog sabora (451. god. po. Kr.) ovako opisuje božanstvo i čovještvo Isusa Krista: „Gospodin naš Isus Krist jedan je te isti Sin, savršen u božanstvu i savršen u čovještvu. On je uistinu Bog i uistinu čovjek – od razumske duše i tijela. On je iste bîti s Ocem po božanstvu i iste bîti s nama po čovještvu, nama u svemu jednak osim u grijehu. On je prije vjekova od Oca rođen po božanstvu, a u posljednje dane on sâm za nas i za naše spasenje rođen je od Marije Djevice, Bogorodice po čovještvu.
Druga formulacija precizira tu istinu vjere na sljedeći način: „Njega, jednog te istog Krista, Sina, Gospodina, jedinorođenog priznajemo u dvije naravi: nepomiješane – nepromijenjene – nerazdijeljene – nerastavljene.”
Ta dogmatska defincija o sjedinjenju božanske i ljudske naravi u osobi Isusa Krista, dakle, isključuje miješanje dviju naravi (protiv hereze monofizitizma), a potvrđuje cjelovitost ljudske naravi (protiv hereze apolinarizma) i puninu božanske naravi u Isusu (protiv hereze arijanizma), kao i dvostruku volju (protiv hereze monoteletizma). Sjedinjenje ljudske naravi s božanskom naravi naziva se hipostatsko sjedinjenje, jer se događa u božanskoj osobi (tj. hipostazi) Sina, koji utjelovljujući se, uzima na sebe ljudsku narav, postajući time pravi čovjek.
Smisao hipostatskog sjedinjenja je da osoba Sina jest subjekt dviju različitih naravi, tako da što god spada na bilo kojoj od ovih naravi pripada Isusu Kristu i može se njemu pridodati. Što god Isus Krist jest i što god učini po bilo kojoj od tih naravi, pripada njemu u potpunosti i ne može se govoriti zasebno o čovjeku Isusu ili božanskom Kristu. To se zove “communicatio idiomaum” što znači „priopćavanje ili pripisivanje vlastitosti”. Ovdje treba biti pozoran: ne posjeduje božanska narav ljudske vlastitosti, niti ljudska narav božanske, nego ih posjeduje jedan zajednički subjekt, a to je osoba Isusa Krista (hipostatsko sjedinjenje u ontološkom smislu). Ontološko jedinstvo je razlog zašto se može reći da je Sin Božji razapet i umro na križu, premda je pred svjedocima samo čovjek Isus Nazarećanin bio razapet.
Kako je Sin Božji preuzeo ljudsku narav?
Logos – Druga božanska hipostaza – Bog Sin rođen od Boga Oca u vječnosti (prije stvaranja svijeta) je preuzeo ljudsku narav u trenutku bezgrešnog začeća i rođenja od Blažene Djevice Marije. Bezgrešno začeće snagom Duha Svetoga i rođenje Isusa Krista je čin utjelovljenja Sina Božjeg. Dakle, istina vjere da se u Isusu Kristu sam Bog utjelovio postavši čovjekom , može se razumjeti samo pošavši od činjenice da Isus „potječe” od Boga i taj Bog odlučuje „sići” k ljudima i to na „nečuveni” način, kako nikad prije nitko nije došao niti ga je poznavao.
Početak Ivanova Evanđelja ustvrđuje „I Riječ tijelom postade” (Iv 1,14). Taj izraz „tijelo” (grčki: sarx) označava čovjeka u njegovoj slabosti, krhkosti i prolaznosti, odnosno sve ono što razlikuje Boga od čovjeka, a što Sin rado preuzima. Božja Riječ – Logos – Bog Sin (usp. Iv 1,1) postaje pravi čovjek, postaje stvorenje u vremenu i prostoru, vidljiv i opipljiv (1Iv 1,1; Iv 17,3-5.24). Vjera u utjelovljenje je kriterij je pravovjernosti, protiv hereze doketizma koja niječe stvarno Kristovo čovještvo.
Teologija razumije utjelovljenje kao „kenosis” što znači ispraženjnje, svlačenje i umanjenje. Vodeći se Pavlovom Poslanicom Filipljanima (Fil 2,6-11), utjelovljenje Sina predstavlja čin poniženja čiji je vrhunac u smrti na križu. “Kenosis” ne znači umanjivanje Sinove božanske naravi, nego potpunost njegova predanja darivanja, njegova služenja i vršenja volje Očeve. Sin Božji preuzima čovjekova ograničenja kao npr. bol i smrt, iz ljubavi i poslušnosti prema Bogu Ocu, kao i iz milosrđa prema čovjeku. Time za čovjeka Bog postaje vjerodostojan.
To je slobodna i milosna inicijativa Boga koji je i sam Ljubav (Ef 1,4-11; Rim 11,32-34; 1Kor 2,7; Gal 3,22; 1Iv 4,8.16): „Nismo mi uzljubili Boga, nego on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše” (1Iv 4,10). Isto tako: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3, 16; usp. Rim 8, 31-39).
Isto tako, sav Isusov život se nalazi pod djelovanjem Duha Svetoga (Lk 4, 1.14; Mt 12,28). U Duhu Svetom se otkriva Isusovo podrijetlo, njegov identitet i mesijansko djelovanje (Mk 6,1-6; Lk 4,16-30; Mt 13,54-58). Također i događaji Uskrsnuća, Uzašašća i Pedesetnice označeni su Duhom Svetim (Dj 1,8; 2,4.33; Rim 1,3-4). Na poseban pak način Ivanovo evanđelje naglašava taj odnos između povijesnog Isusa i Duha Svetoga, i to tijekom cijeloga njegova života (Iv 1,32-33; 6,63; 7,37-39; 15,26; 16,7.26; 20,22). Dakle, prisutnost Duha u Isusu trajna je stvarnost, ne privremena (Lk 4,1).
Kako se hispostatska unija božanske i ljudske naravi odrazila na Isusovu psihologiju?
Novi zavjet svjedoči da je Isus Krist u svemu jednak ljudima, „poput nas iskušavan svime, osim grijehom” (Heb 4, 15; 2Kor 5,21; 1Pt 2,22; 3,18; Iv 2,1; 3,5). Isusova svetost tj. potpuno sjedinjenje njegova čovještva i božanstva u osobi Sina se očituje kao bezgrešnost, a to ne znači samo odsutnost grijeha, nego i nemogućnost da sagriješi. Prema tome, hipostatsko sjedinjenje je temelj i korijen toga izvanrednog aspekta Kristova čovještva. Osim toga, teološki grijeh znači odvajanje od Boga, stanje u kojem se čovjek suprostavlja Bogu, a za Isusa je to zbog hipostatskog sjedinjenja božanske i ljudske naravi nemoguće.
Uz to, Isus Krist je bio svjestan da je došao spasiti čitav ljudski rod porobljen grijehom (Mk 10,45; 2 Kor 5,21; usp. 1Pt 2, 22. 24). Isus je imao tzv. stečeno znanje, odnosno onu uobičajenu spoznaju kao i svako drugo ljudsko biće koje je određeno vremenom u kojem je živio, kao i jezikom kojim je govorio, svojim poznanstvima, te poviješću i religijom Izraela. To znači da poput drugih ljudskih bića bio u neznanju glede mnogo toga (npr. Isus nije znao kineski jezik), te je postupno dolazio do spoznaje o Bogu, o sebi kao Sinu Božjem i svom mesijanskom poslanju. Ipak, neki teolozi smatraju da je Isus imao tzv. „neposredno znanje” po kojem je od početka znao da je Sin Božji.
