Tijelovo i Presveto Srce Isusovo – vjeronauk nedjeljom
Tijelovo nije spomen na neki biblijski događaj od važnosti po povijest spasenja nego je podsjetnik na ključan aspekt kršćanske vjere – na Euharistiju kao temeljni sakrament oko kojeg se okuplja Crkva kao zajednica vjernika.
U srednjem vijeku se odveć strogo shvaćalo preduvjete za pričešćivanje: najmanje se dvaput godišnje ispovjediti te o Uskrsu i Božiću pričestiti. Umjesto da se pričešćuju svake nedjelje, svjesni da je Euharistija žrtvena gozba u kojoj se Isus Krist otajstveno daje kao duhovna hrana, zalog budućeg uskrsnuća i života vječnog, većina vjernika se pričešćivala rijetko, na velike svetkovine, odmah nakon Ispovijedi. Tako se dogodilo da gotovo polovicu godine, između Uskrsa i Božića, gotovo nitko nije primao Pričest. Vjernici više nisu bili sudionici u otajstvu Euharistije nego su postali promatrači posvećene Hostije koja skriva otajstvenu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina.
S vremenom se tako razvila i pobožnost čašćenja Presvetog Oltarskog Sakramenta. Glede Tijelova: opatica Ivana od Retinea (1193.-1258.), poglavarica samostana blizu belgijskog grada Ligea, na temelju je privatnih objava ustvrdila da liturgijskoj godini nedostaje blagdan upravo u čast Presvetog Oltarskog Sakramenta. Tamošnji je biskup onda 1246. godine odredio da se u njegovoj biskupiji takav blagdan slavi u četvrtak iza svetkovine Presvetog Trojstva.
Papa Urban IV. proglasio je blagdan Tijelova za cijelu Crkvu 11. Kolovoza 1264. nakon čuda u Bolseni, nadomak Rima. Dok je tamošnji svećenik slavio misu, posumnjao je u stvarnu prisutnost Kristovu pod prilikama kruha i vina. I tada se posvećena Hostija pretvorila u živo ljudsko tkivo koje je obilno iskrvarilo po tjelesniku. Taj su tjelesnik u svečanoj procesiji odnijeli papi u Orvieto 19. lipnja 1264. godine.
Pobožnost Srcu Isusovu također nastaje u srednjem vijeku. Konkretno, razvija se iz pobožnosti prema muci Isusovoj, iz razmatranja Kristovih rana, posebno ubodne rane od legionarskog koplja na boku, odnosno, Isusova probodenog srca. Zapisi o ovoj pobožnosti mogu se pronaći već početkom 14. st. u dominikanskim samostanima u Saskoj, kao i u ostatku Njemačke. Popularnost pobožnosti Srcu Isusovu raste od 17. st. zbog privatnih objavi sv. Margarete Marije Alacoque. Papa Pio IX. je uveo je 1856. godine blagdan Presvetog Srca Isusova u liturgijski kalendar Crkve i to trećeg petka iza Duhova.
