Svi Sveti Reda Propovjednika



 

Današnjim se slavljem, 7. studenog, vjerno sjećamo onih “koji su živjeli prije nas u Obitelji sv. Dominika i koji nam svojim vladanjem pružaju primjer, svojim zajedništvom s nama jamstvo obećane baštine i svojim zagovorom pomoć”, “da bismo bili potaknuti nasljedovati ih i učvrstiti se u duhu svoga zvanja” (usp. KKN, br. 16 i 67).

Iz Spomen-spisa u prilog obnove Reda propovjednika u Francuskoj, brata Henrika-Dominika Lacordairea

U XIII. st. vjera bijaše duboko ukorijenjena. Crkva je još vladala u društvu, koje ona bijaše za sebe osvojila. Ipak, europski duh, pod utjecajem vremena i kršćanstva, ulazio je u mladenačku krizu. Ono što Inocent III. bijaše u snu vidio, tj. da se Crkva ljulja, to je sveti Dominik otkrio cijelom svijetu; dokje svijet u njoj još gledao kraljicu i gospodaricu, on je izjavio da je za njezin spas nužna ništa manje nego obnova prvobitnoga apostolskog naviještanja. Na zov sv. Dominika odazvali su se brojni učenici – kao što su nekoć brojni učenici slijedili zov sv. Pavla Pustinjaka. Kao što su vrlo mnogi postali križari, tako su vrlo mnogi postali propovjednici.

Sva su europska sveučilišta dala svoj doprinos novom Redu, u koji su ulazili magistri i studenti. Brat Jordan Saski, drugi učitelj Reda, dao je redovničku dominikansku odjeću više od tisući ljudi, koje je on sam pridobio za novi način života. Za pet godina sveti je Dominik, koji je prije bule Honorija III. imao samo šesnaest suradnika – naime, osam Francuza, sedam Španjolaca i jednog Engleza – osnovao šezdeset samostana napučenih uglednim muževima i vrijednim mladim ljudima.

Sva su braća htjela – kao i njihov učitelj – biti siromašna, i to siromašna prosjačkim siromaštvom, a to u vremenu kad je Crkva bila bogata! Svi su, u vremenu kad je Crkva posjedovala najveću vlast, htjeli imati utjecaj samo zahvaljujući svome kreposnom životu. Oni nisu poput krivovjeraca govorili: “Treba da se Crkva liši bogatstva”, nego su ga se sami lišili i tako su je narodima pokazivali u njezinu prvobitnom siromaštvu.

Jednom riječju, oni su ljubili Boga, ljubili ga uistinu, ljubili su ga više od bilo koje stvari; ljubili su bližnjega kao same sebe i više nego same sebe… Osim te odlike žarke duše, bez koje nema dobrog propovjednika, braća propovjednici imali su veliku sposobnost izabrati onu vrstu propovijedanja koja je odgovarala njihovu vremenu.

Navest ću neka imena onih koji nikad neće pasti u zaborav. To je sv. Jacint, apostol Sjevera u XIII. st., čija se putovanja mogu slijediti po samostanima koje je osnivao; to je sveti Petar iz Verone, koji je, nakon duge apostolske djelatnosti, pao pod udarcem potajnih ubojica i koji je u posljednjim trenucima krvlju što je tekla iz rana pisao na pijesku prve riječi Apostolskog vjerovanja: “Vjerujem u Boga.” Spomenimo bi. Henrika Suzona (Seusea), tog miloga mladog Švabu, koji je živio u XIV. st. i čije je propovijedanje imalo takav uspjeh daje bila raspisana nagrada za onoga tko ga ubije. U isto je vrijeme brat Ivan Tauler bio priznat u Kolnu i u cijeloj Njemačkoj.

Još ću navesti svetog Vinka Fererskog, koji je u XV. st. naviještao Evanđelje u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i u kraljevinama Engleske, Škotske i Irske. Dalje, tu je Jeronim Savonarola, koji je besmisleno bio živ spaljen posred nezahvalnog puka jer se njegova krepost i slava izdiglaviše od plamena lomače. PapaPavao III. izjavio je da bi onoga koji bi se usudio Savonarolu optužiti, smatrao sumnjivim zbog krivovjerja. Navest ću Tomu Akvinskog, koji je u kratko vrijeme postao najslavniji učitelj u Katoličkoj Crkvi; onda Fra Angelica, o kojem je Michelangelo izjavio da “čovjek takve slike može slikati samo pošto ih je vidio u nebu”.

Oni koji te časne svece poznaju i koji ih zazivaju, neka čuvaju njehovu uspomenu, a mi zaključimo ovaj kratki prikaz velikog Reda pohvalom koju je u XIV. st, izrekao jedan od najvećih kršćanskih pjesnika, autor “Božanske komedije”:

“Dominik nazvan; a ja velim ovu:

On bješe ratar izabran od Krista 

da mu u vrtu dade pomoć novu…

Tad s voljom, znanjem, snagom dopuštenja

apostolskog se ko bujica mače

koja se ruši sa visoka stijenja…

Tad iz nje razne razliše se žile,

vrt katolički vodneći i brojnih

stabalaca mu osvježujući sile.

(Raj, XII., 70-73, 97-102. Hrv. prijev. M. Kombola i O. Delorka, Zagreb, 1961., str. 73-75)