Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

Sveta Obitelj – vjeronauk nedjeljom – 28.XII.2020.



Sam Bog je Ljubav i stoga je njegova zapovijed da ljubimo jedni druge kao što on ljubi nas, toliko da je dao svoga Sina – na jedan način samoga sebe – da nas oslobodi ropstva grijehu za slobodu djece Božje. Ljubav tako znači sebedarje, velikodušnost, bliskost, toplinu, brigu za drugoga – obitelj. Biti ljubav znači biti poezija za bližnjega. Zato jedni drugima pjevamo pjesme o ljubavi ili te iste pjesme pjevamo zajedno kad smo sretni zajedno.

Kako znamo da je Bog ljubav?

a) stvorio je svijet pun dobrote i ljepote, koje nisu nužne, ali izazivaju radost i zadovoljstvo, a to su odlike ljubavi

b) stvorio je čovjeka sa slobodnom voljom i razumom da može spoznati Boga u svemu stvorenom što je dobro i lijepo, a koje je time i istinito zato što upućuje na Boga 

c) nije odbacio čovjeka kad se pokazao sposobnim za zlo i grijeh tj. protiv dobrote, ljepote i istine koje vode Bogu

d) umjesto osude i kazne, Bog po prorocima upozorava čovjeka na njegov grijeh i pozivajuči ga na pravednost

e) sklapajući Sinajski Savez daje svoj Zakon – 10 Božjih zapovijedi koje opisuju kako živjeti kao pravednik

f) “Bog je je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Iv. 3, 16)

g) Isus Krist je pokazao Božju ljubav svojom Mukom koju je prihvatio  iz ljubavi i poslušnosti prema Bogu Ocu i iz ljubavi prema čovjeku. 

Križ postaje čin milosrđa i pravednosti koji oslobađa čovjeka ropstva grijehu i zlu, time otvarajući čovjeka Božjoj milosti po kojoj se ljudski rod spašava za zajedništvo s Bogom. Isusova smrt na križu nije otkupiteljska žrtva za čovjekove grijehe u smislu da Bog traži zadovoljštinu za čovjekove prekršaje. Takav Bog nije Ljubav. 

Točnije je reći da se Isusova smrt na križu zapravo žrtva okajnica, odnosno žrtva koju osoba koja je pogriješila – koja se ogriješila – čini kako bi ispravila nepravdu koju je uzrokovala i pokazala svoje kajanje, očitovala svoju želju da popravi oštećeni odnos (s Bogom). Isusova smrt može biti takva okajnička žrtva, jer je Isus istodobno žrtveni dar i prinositelj žrtve, istodobno čovjek koji prinosi žrtvu i Bog koji prima pokajničku ispriku, žrtva bez krivnje i grijeha i žrtvovatelj uistinu zaslužan i pravedan pred Bogom Ocem.

Isusu Kristu, božanske osobe Oca i Sina između sebe iz ljubavi prema čovjeku ostvaruju plan spasenja ljudskog roda od okova sebičnosti i oholosti tj. grijeha, u koji uključuju i samog čovjeka tako da mu daju priliku pokazati kako je sposoban za ljubav. Oni koji su Isusa razapeli predstavljaju najgore u čovjeku, njegovu sposobnost za mržnju, dok oni koji tuguju za Isusom podno Križa i potom ga skidaju i pokapaju utjelovljuju ljudsku sposobnost za ljubav. Isto se odražava i na samoj Isusovoj osobi – njegova izranjenost i patnja su zrcalo ljudskog potencijala za mržnju, a njegove riječi praštanja su ukorijenjene u čovjekovoj sposobnosti za ljubav.

Sve to je predviđeno više od 30 godina prije Isusove muke, smrti i uskrsnuća, dok je Isus bio tek novorođenče od jedva 40 dana. Tada su ga Marija i Josip odnijeli u jeruzalemski Hram, kao što smo u današnjem Evanđelju, ne bi li tamo neočekivano susreli starca Šimuna i proročicu Anu. To dvoje predstavljaju nadu i vjeru starog Izraela, stotine generacija vjernih Židova koji su strpljivo čekali ostvarenje Božjeg spasenjskog plana. Oni su nam dani kao primjer neka ne dopustimo svojim očekivanjima da nas oslijepe na iznenađenja Božjeg plana spasenja. Evo primjera radi, ne smijemo se koncentrirati na vrhunac Isusovog otkupiteljskog zahvata i pomisliti da se Isus rodio samo kako bi umro na Križu i uskrsnuo treći dan kako bi nam priskrbio život vječni. Cijeli Isusov život je neizostavan za naše spasenje – sve što je učinio i rekao, kako je živio i zašto je tako živio. Isus nas uči da se prije svega ljubav živi, a ne da se ljubavi radi samo umire. 

Ljudi su oduvijek zamišljali da će Bog spasiti čovječanstvo i svijet od grijeha i zla u nekoj apokaliptičkoj bitci između dobra i zla koja će zahvatiti čitav stvoreni kozmos. Božji spasenjski plan uistinu zahvaća sve stvorenje, cio svemir, ali ne kroz neki dramatični okršaj između Vojske Svjetla i Vojske Tame. Bog, koji je Ljubav, želi doći do svakog pojedinog čovjeka, od najmanjih do najvećih, i omogućiti mu da zaista živi ljubav za koju je i stvoren, jer ljubav je protulijek za grijeh i zlo. A ljudska bića žive ljubav jedni za druge ponajprije u svojim obiteljima, pa zato Sin Božji dolazi spasiti čovječanstvo rodivši se u ljudsku obitelj.