Niz sitnih događaja čine naš život, učinimo sve da budu vrijedni sjećanja!

Studenti pohodili “Svete Višarje”

Dominikanski studenti u pohodu na Svete Višarje

Studenti pohodili “Svete Višarje”. Uspinjući se na Svete Višarje – planinski vrh i Marijansko svetište na tromeđi Italije, Slovenije i Austrije – pomislimo čemu služi jedan mali bijeli cvijet u šumskom prostranstvu? Ako je priroda odraz Božje veličine i proizlazi iz njegove savršenosti, ako nam Sveto pismo kazuje da “Nebesa slavu Božju kazuju i naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih” (Ps 19,1) i ako pažljivo promatrajući stvorenu prirodu vidimo u tolikoj raznolikosti živog i neživog zadivljujuću međusobnu usklađenost i red, onda to nama ljudima šalje važnu poruku – nešto tako maleno i naizgled neznatno, poput cvjetića na šumskom proplanku, nije suvišno i nebitno, već je jednako vrijedno u Božjim očima poput moćne planine.

Strmom stazom uspinjali smo se prema 1790 m visokom planinskom vrhuncu, ispitujući svoju tjelesnu izdržljivost, diveći se ljepotama veličanstvene prirode i razgovarajući o našoj svakodnevici. Svježa planinska voda olakšavala nam je put, kao i “sklepani” planinarski štapovi.

studenti pohodili svete višarje

Ova duhovna misao najbolji je uvod u izvješće o izletu dominikanskih studenata u alpsko svetište “Svete Višarje”. U subotu, 27. svibnja, u ranim jutarnjim satima studenti su, uz pratnju učitelja fr. Domagoja A. Polanščaka i provincijala fr. Slavka Sliškovića, krenuli na put. Na trenutak napustiti svakodnevicu, koja često zatupljuje naš um i srce, i otići u prirodu s kojom smo zapravo tako duboko povezani, dragocjeno je duhovno, duševno i tjelesno iskustvo.

 

Stigavši na vrh, pred nama se otvorio zadivljujući pogled na mnoštvo čudesnih planinskih vrhunaca. Osim prirodnih “dragulja”, svjedočili smo i ljepoti Marijanskog svetišta koje je od XVI. stoljeća često odredište talijanskih, austrijskih, slovenskih, ali i hrvatskih hodočasnika. U crkvici smo slavili svetu misu, zapjevali smo nekoliko pjesama, a zatim je uslijedo silazak niz planinu. Međutim, ovaj put nismo išli pješke, već s žičarom. U “gondolama” – kako ih zovu tamošnji stanovnici – prvotno se osjetila određena nelagoda, ali s vremenom su smijeh i dobro raspoloženje zamijenili “zaprepaštena” lica nekih studenata.

Jednodnevni izlet povodom skorašnjeg završetka studijskih predavanja zaključili smo na najljepši mogući način – zajedničkim objedom, uz druženje i pjesmu. Domaćini su bili obitelj Topalović – majka i otac našega studenta Dajana – koji su nas ugostili kao svoju obitelj. Bio je to lijep završetak pothvata koji nije bio uvijek lak i ugodan, ali je svakako bio plodonosan. Bogu hvala!

I to je bio još jedan ponosan izlet…