Sakrament Pomirenja – vjeronauk nedjeljom
Grijeh je svjesno, slobodno i namjerno činjenje zla – svaki autodestruktivni i destruktivni čin. Riječ je o mislima, riječima, djelima i propustima protiv savjesti i objavljene Božje volje. Grijehom odbacujemo Božje prijateljstvo. Grijesi mogu biti laki (mali) ili smrtni (veliki). Laki grijeh je kršenje Božjih zapovijedi, odnosno odbacivanje dobrote i pravednosti, kao i kompromis s vlastitom savješću na manje ozbiljan način ili bez pune svijesti o štetnosti svojih čina. Smrtni grijeh podrazumijeva teški prekršaj protiv savjesti, učinjen slobodno i s punom sviješću o njegovoj težini. Grijeh raskida prijateljstvo s Bogom i uništava stanje milosti u kojem živi tko je pravedan pred Bogom tj. čiste savjesti. Grijeh je uvreda Božjoj časti, vlastitom dostojanstvu i duhovnom zdravlju Crkve.
Grijesi imaju dvostruku posljedicu: (a) vječna “kazna” za grijeh, tj. pakao, raskid svakog zajedništva s Bogom i nakon smrti, odnosno naći se izvan Kraljevstva Božjega po Kristovu povratku o kraju povijesti; (b) vremenita “kazna” za grijeh, što podrazumijeva čistilište kao proces rehabilitacije i obnove odnosa s Bogom nakon grešnog života, ali da se grešnik opet nije potpuno okrenuo protiv dobrote i pravednosti, pa za njega još uvijek postoji nada u spasenje. O grijesima ne treba razmišljati kao o prekršajima zapovijedi koje Bog daje samo zato što želi kontrolirati čovjeka, kao da je Bog neki sitničavi tiranin. Grijeh je svjesno odabrati živjeti protivno svemu što je dobro i pravedno, ne samo za Boga, nego i za druga ljudska bića. I čovjek koji ne vjeruje u Boga priznaje da su ubojstvo, krađa i laž nešto pogrešno, zlo i nepravedno. Čovjek je razumsko i moralno biće, posjeduje darove slobodne volje i savjesti tj. razlikovanja dobra i zla po kojima je sličan Bogu. Grijeh je svaka zloupotreba razuma, slobode i gušenje savjesti, a konačna posljedica je da razilaženje kako s drugim ljudskim bićima, tako i s Bogom. Pakao nije toliko Božja osuda i kažnjavanje čovjeka, jer je kršio njegove zapovijedi, koliko čovjekov vlastiti izbor raskinuti svaku vezu s Bogom, pa i po cijenu vlastite propasti. Zato za kršćane živjeti vjeru znači nastojati djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim pokorničkim činima postati novim čovjekom po uzoru na Krista, tj. obnoviti u potpunosti svoju bogolikost i prijateljstvo s Bogom.
Bog uvijek iznova poziva čovjeka na pomirenje i zajedništvo. Povratak Bogu moguć je jedino uz obraćenje i kajanje. To uključuje bol i odbojnost prema učinjenom grijehu i čvrstu odluku ne griješiti ubuduće. Bog nam po svojoj milosrdnoj ljubavi daje vidljiv način da se s njim pomirimo – sakrament Pomirenja.
Za ovaj sakrament se priprema ispitom savjesti. Savjest je Božji glas u čovjeku – razlikovanje dobra i zla, urođeni osjećaj za pravdu i nepravdu. Zbog loših navika, neznanja ili lošeg odgoja savjest može biti i iskrivljena. Dvije su krajnosti: popustljiva savjest koja gotovo sve dopušta i skrupulozna savjest koja gotovo sve vidi kao grijeh. Tu pomaže ispit savjesti kako bi se utvrdio radi li savjest ispravno ili je otišla u jednu od krajnosti. U ispitu savjesti se treba prisjetiti svakog grijeha od prošle ispovijedi i osluškivati hoće li savjest posebno izdvojiti neki događaj koji ju opterećuje. Savjest se može ispitivati po 10 Božjih zapovjedi pri čemu analiziramo svoj odnos prema drugima, prema Bogu i prema sebi. Također može pomoći molitva ili razmatranje Svetog pisma čitajući kako se Isus odnosio prema grešnicima koje je susretao.
Sakrament Pomirenja sastoji se od pokornikovih čina i svećenikova odrješenja. Čini pokornika su kajanje, ispovijed i pokora.
Kajanje je na prvome mjestu. To je dar Božji i poticaj Duha Svetoga. Prvi stupanj pokajanja jest otkrivanje istine. Duh sveti je onaj koji otkriva grijeh ali je i Tješitelj koji čovjekovu srcu daje milost kajanja i obraćenja. To je bol duše i žaljenje zbog počinjenog grijeha s odlukom da se više ne griješi. Dijeli se na savršeno kajanje i nesavršeno kajanje. Savršeno kajanje proizlazi iz ljubavi prema Bogu i oprašta lake grijehe. Nesavršeno kajanje nastaje kao posljedica promatranja odvratnosti grijeha ili kao strah od vječne osude. Zato se često naziva i kajanjem iz straha.
Ispovijed je priznanje grijeha Bogu pred svećenikom. Izgovaranje grijeha posjeduje duhovnu težinu i značenje, ono otkriva čovjekovo srce pred Bogom. Po svećeniku Bog oprašta pokorniku. Svećenik je znak i sredstvo Božje milosrdne ljubavi prema grešniku. Svećenik treba strpljivo voditi pokornika prema izlječenju. Treba za njega moliti i činiti pokoru povjeravajući ga milosrđu Božjem. Ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje zapečaćeno sakramentom tj. svećenik mora čuvati tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio. To se naziva ispovjedna tajna. Opraštati grijehe mogu samo svećenici koji su od crkvenih vlasti, tj. lokalnog biskupa, dobili ovlast odrješiti grijehe. Svaki je vjernik obavezan barem jedanput godišnje iskreno ispovjediti svoje grijehe. Crkva preporučuje redovitu ispovijed lakih grijeha što pomaže u oblikovanju savjesti i borbi protiv zlih sklonosti. Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti Svetu Pričest, pa iako osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje.
Pokora predstavlja naknadu štete za počinjeno zlo (npr. vratiti ukradene stvari, reći istinu onome kome smo lagali i sl.) Grijeh ranjava i slabi grešnika kao i njegove odnos s Bogom i bližnjim. Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja štetu što je grijeh uzrokovao. Pokoru određuje svećenik. Ona treba odgovarati težini i naravi počinjenih grijeha. To može biti molitva, milodar, djela milosrđa, usluga bližnjemu ili neka druga žrtva.
Sveto pismo ističe tri oblika pokore: post, molitva i milostinja koji izražavaju obraćenje u odnosu prema samom sebi, u odnosu prema Bogu i u odnosu prema drugima. Pokoru u svakodnevnom životu možemo vršiti i brigom za siromašne, pravednošću, ispravljanjem grešaka, preispitivanjem života… Najsigurniji put pokore je vršenje ljubavi koja pokriva mnoštvo grijeha (1 Pt 4,8) i svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom (Lk 9,23)
Duhovni učinci pokore: pomirenje s Bogom, otpuštanje vječne kazne zbog smrtnog grijeha, otpuštanje vremenitih kazni koja je posljedica grijeha, mir, spokoj savjesti, duhovna utjeha i povećanje duhovne snage za borbu protiv zla.
Grijehom je čovjekovo srce otvrdnulo. Čovjekovo se srce obraća gledajući Onoga koga su naši grijesi proboli. Bog po Kristu obnavlja čovjeka. Obraćenje je prije svega djelo Božje milosrđa snagom Duha Svetoga. Bog po sakramentu Pomirenja ne stavlja zakrpu na grijehom ranjeno srce, nego ga iznova stvara.
