Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

Sakrament Euharistije – vjeronauk nedjeljom – 9.V.2021.



“Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše predan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi kroz stoljeća žrtvu križa, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen-čin svoje smrti i uskrsnuća: sakrament pobožnosti, znak jedinstva, vez ljubavi, vazmenu gozbu, na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave.”

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Sacrosanctum Concilium, br. 47

Isus Krist je na Posljednjoj večeri, prikazavši kruh i vino kao svoje tijelo i krv koje će uskoro potom žrtvovati na križu za otkupljenje ljudskog roda od robovanja grijehu, ustanovio Euharistiju kao spomen-čin svoje smrti, ali i svog uskrsnuća, odredivši da se slavi do njegova povratka. Euharistija je istodobno beskrvni spomen-čin i uprisutnjenje Kristove žrtve na križu i eshatološke gozbe Gospodnje. Zato su sv. mise koje se slave svakodnevno i svake nedjelje u svakoj crkvi, po rukama svećenika, aktualizacija jedno te iste Kristove savršene žrtve koju On dovršava u vječnosti kao jedini istinski Veliki svećenik pred prijestoljem Pradavnog, Stvoritelja svega kozmosa, Onoga čija je volja da se svi spase, Božanskog Oca svih nas.

Posljednja večera koja ujedno bijaše i židovska Pasha, obredni spomen na izlazak Židova iz egipatskog ropstva, time zadobiva novo značenje: Isusov prijelaz iz smrti u zajedništvo s Bogom Ocem u vječnosti čime pokazuje i onima koji ga slijede put iz ropstva grijehu i smrti u slobodu Kraljevstva Božjeg. Zato se euharistijska žrtva prinosi i za pokojne, da bi po Kristu ušli u mir života vječnoga. Isto tako, Kristovom otkupiteljskom žrtvom i uskrsnućem kojih je upravo Euharistija spomen ispunjena su sva Božja starozavjetna obećanja i ustanovljen Novi zavjet, koji nije ograničen na samo jedan Izabrani narod, nego je otvoren svemu čovječanstvu.

Euharijstijsko slavlje se od prvih kršćanskih vremena sastoji dva dijela koji čine jednu cjelinu:
(a) okupljanje vjernika, Služba Riječi (čitanje Sv. Pisma), homilija i sveopća molitva vjernika
(b) Euharistijska služba – prikazanje kruha i vina (koji su zalog Božjeg obećanja novog života djece Božje i one eshatološke radosti u zajedništvu s Bogom), predslovlje (u kojem Crkva, s obzirom na aktualno vrijeme u liturgijskoj godini, hvali i slavi Oca po Kristu u Duhu za stvaranje, otkupljenje i posvećenje čovjeka i svega svijeta), epikleza i ustanova Euharistije (u kojoj Crkva moli Boga Oca da snagom Duha Svetoga posveti kruh i vino koje onda postaje Tijelo i Krv Kristova kako je Krist namjerio i rekao na Posljednjoj večeri), anamneza (u kojoj se Crkva spominje smrti, uskrsnuća i slavnog dolaska Isusa Krista te prinosi Ocu žrtvu njegova Sina, koja nas s njime pomiruje), prošnje Crkve i doksologija (u kojoj se potvrđuje da se Euharistija slavi u zajedništvu sa svom Crkvom na zemlji, moli za trpeće pokojne u čistilištu te izriče sva hvala i slava Bogu u zajedništvu s nebeskom Crkvom) te obred pričesti (Oče naš, Znak Mira, Jaganjče Božji i sama Pričest).

“A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine kruha u suštinu Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom.”

TRIDENTSKI KONCIL, Decretum de ss. Eucharistia, c. 4: DS 1642.

U sakramentu Euharistije pod prilikama kruha i vina su supstancijalno prisutni Tijelo i Krv, čitavo biće, našega Gospodina Isusa Krista. Ta je prisutnost stvarna na izvanredan i čovjeku otajstven način. No svakako nije tek simbolična fraza niti folklor bez sadržajnosti. Kristova stvarna prisutnost pod prilikama kruha i vina započinje u trenutku posvete (transupstancijacije) i traje toliko dugo koliko traju euharistijske prilike..

Smisao euharistijske žrtve jest sjedinjenje vjernika s Kristom po Pričesti, koja čuva, uvećava i obnavlja život milosti primljen u Krstu, sve do smrtne postelje kada se udjeljuje kao popudbina za prolazak kroz “dolinu smrti” u novi život po uskrsnuću. Pričest također čisti od počinjenih lakih grijeha i kao duhovni lijek snaži protiv budućih grijeha. Ipak, nakon počinjenog smrtnog grijeha treba se prije Pričesti ispovjediti, jer smrtni grijeh teško ranjava sakramentalno zajedništvo s Kristom i milosni učinak Euharistije onda nije potpun.Vjernicima se preporučuje da primaju Pričest što češće, svake nedjelje, ako ne i svakodnevno, a minimalno barem jednom godišnje, na Uskrs.