Priprema za ispovijed
Grijehe dijelimo po:
a) težina – laki, teški i smrtni grijesi
b) vrsta – grijesi mišlju, riječju, djelom i propustom.
U ispovijedi iznosimo pred Gospodinom po težini teške i smrtne grijehe svake vrste. U ispovijedi ne nabrajamo što „nismo“ sagriješili, već što jesmo. U ispovijedi iznosimo samo one grijehe koje smo učinili od posljednje ispovijedi. Ne spominjemo grijehe koje smo već ispovijedali i od kojih smo odrješeni.
U ispovijedi se ne opravdavamo za svoje grijehe. Gospodin poznaje „naše srce i bubrege“ te mu se ne moramo objašnjavati niti ga možemo zavarati istim pravdanjima kojima smirujemo vlastitu savjest. Poanta ispovijedi je priznati i preuzeti odgovornost za svoje grijehe pred Bogom u povjerenju da će nam biti oprošteno zaslugom Kristove žrtve na križu.
Ispovijedamo grijehe kako ih je definirao crkveni nauk u skladu s Božjom objavom i učenjem Isusa Krista u Svetom pismu. Ne ispovijedamo svoje emocionalne ili psihološke probleme. Ne ispovijedamo svoje prekršaje društvenih i kulturnih konvencija i očekivanja, jer time izjednačavamo ljudske propise sa Božjim zakonom što je onda farizejstvo.
Ispitujući vlastitu savjest oslanjamo se na Deset Božjih zapovijedi koje navode najveće i najteže grijehe protiv Boga (I-III. zapovijed) i protiv čovjeka (IV-X. zapovijed). Također nas u ispitu savjesti vodi i Tradicija Crkve koja navodi Sedam smrtnih grijeha (oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost). Ovih sedam smrtnih grijeha nisu neki konkretni čini već duhovna stanja koja čovjeka potiču na i vode u grijeh, ako im se ne opire.
Grijeh je svaki po sebe i drugoga štetan čin mišlju, riječju, djelom i propustom, koji vrijeđa Boga, ako ga čovjek učini svjesno, namjerno i od svoje slobodno volje. Grijeh također prepoznajemo po njegovim plodovima – čovjek se zatvara Bogu i njegovoj spasonosnoj milosti. Odrješenje grijeha na ispovijedi nakon što pokažemo iskreno kajanje opet otvara čovjeka Bogu.
