Pedesetnica – vjeronauk nedjeljom
Sredinom 2. st.po.Kr. počeo se slaviti Uskrs kao specifična svetkovina (inače, svaka je nedjelja spomen-dan Kristova uskrsnuća), a vazmenom slavlju je potom pridodano i vazmeno vrijeme u trajanju od 50 dana tj. 7×7 dana plus još jedan dan kao znak preobilja Božje spasenjske milosti (u judeokršćanskoj tradiciji broj 7 označava savršenstvo). Tih 50 dana, odnosno Pedesetnica, također predstavlja i iščekivanu eshatološku zbilju Kraljevstva Božjega. Zato kroz Pedesetnicu ne bi trebalo klečati nego moliti u uspravnom stavu kako će vjerni stajati pred Prijestoljem Pradavnog. Isto tako, ne bi se smjelo ni postiti, jer post je pokornička praksa kojemu nema mjesta u ovo vrijeme radosti i slavlja Vazma (no, pokušaj u to uvjeriti časne sestre).
Iako izvorno između pedeset dana tijekom Pedesetnice nije bilo razlike i svi su bili izjednačeni nedjelji. Uskoro se počela izdvajati Vazmena osmina na početku Pedesetnice, a o kraju ovog razdoblja, na sam 50. dan nakon Uskrsa, počeo se obilježavati silazak Duha Svetoga na Dvanaestoricu – Duhovi. Potom se na 40. dan nakon Uskrsa počeo obilježavati Uzašašće.
Vazmena osmina se uvodi u 4. st.po.Kr. zbog mistagoških kateheza za novokrštenike. Katekumeni (nekršteni koji su se prethodno pripremili za primanje sakramenata kršćanske inicijacije) tijekom Vazmenog bdijenja (noć s Velike subote na Nedjelju Vazma) primaju Krštenje, Krizmu i Prvu Pričest. Onda tijekom sljedećih sedam dana, do Druge vazmene nedjelje (Bijela Nedjelja) primaju “mistagoške” kateheze, tj. pouke o otajstvima vjere (misterijima). Tijekom Osmine novokrštenici također u punini slave Euharistiju iz koje su dotad bili isključeni, a na Bijelu Nedjelju odlažu svoje kršteničke bijele haljine i pridružuju se ostatku vjerničke zajednice.
Uzašašće koje se slavi četrdeset dana nakon Uskrsa obilježava spomen na uzlazak Uskrslog Krista u njegovu Slavu i povratak k Bogu Ocu. Krist je uzašao i stoji pred Prijestoljem Pradavnog ne bi li dovršio svoju otkupiteljsku žrtvu s Križa. Na križu je Isus Krist umro kao čovjek i kao Sin Božji. Uskrsnuvši treći dan, iz groba nije ustao samo Sin Božji nego i čovjek. U osobi Isusa Krista su božanska i ljudska narav ujedinjene i u vječnosti, jer je Kristovim uznesenjem u Trojstvo primljena njegova i naša ljudskost. Tako je po Kristu čovječanstvo obnovljeno ne bi li svi jednoga dana uskrsnuli s nadom u božanski život neiskvaren grijehom i neokončan smrću.
Duhovi koje se slavi pedeset dana Uskrsa obilježava spomen na silazak Duha Svetoga na Dvanaestoricu i Blaženu Djevicu Mariju. Uskrsli Krist je neposredno prije svoga Uzašašća zapovijedio apostolima i svojim učenicima neka nastave njegovo poslanje naviještanja Radosne vijesti o Božjem spasenjskom naumu, po muci, smrti i uskrsu Isusa Krista, Sina Božjega. Apostolima je rečeno neka propovijedaju Evanđelje ne samo Židovima nego i po svemu svijetu. I zbog opsega toga poslanja, Isus Krist je učenicima obećao poslati svoga Duha, koji će biti njihov Branitelj i koji će ih nadahnjivati što i kako da propovijedaju Evanđelje, ali koji će također i produbljivati njihovo razumijevanje pologa vjere.
U prvim kršćanskim vremenima ti su se darovi Duha Svetoga (tj. karizme) pojavljivali u mnogima oblicima ne bi li se s vremenom ustalili u Sedam Darova Duha Svetoga i Sedam Svetih Sakramenata. Djelovanje Duha Svetoga je uvijek na spasenje vjernih i u cilju propovijedanja Evanđelja. Iako Crkva sad ima darove Duha Svetoga i sakramente, djelovanje Duha Božjeg ne može ničim biti ograničeno. Zato uvijek treba imati na umu kako Duh Sveti još uvijek nadahnjuje i posebnim darovima jača pojedince, pa čak i cijele skupine vjernika, ne bi li ispunili Kristovo poslanje. Odličan primjer djelovanja Duha Svetoga u povijesti spasenja su sveci, posebno sveci mistici, koje Crkva prepoznaje i odaje im počast, kao i razni duhovni pokreti u samoj Crkvi koji često s vremenom postanu zajednice posvećenog života, odnosno redovnici.
