Niz sitnih događaja čine naš život, učinimo sve da budu vrijedni sjećanja!

Oproštaj od biskupa Hansa-Jochena Jaschkea



Zatekla me vijest, da je preminuo pomoćni biskup u miru Mons. Hans-Jochen Jaschke.Oslovljavao sam ga s „Bruder… “ / „Brate… „ – i bio je uistinu nama Hrvatima katolicima i više od brata, posebno nama koji živimo ovdje ispod ovih zvijezda Sjevera. Odmah sam proslijedio obavijest i drugima, a ovim mailom želim obavijestit’ i Tebe, koji o biskupu Jasckeu možda i ne znaš puno – ali zato znam ja, i to toliko da će biti dovoljno za ovaj mail koji Ti šaljem.

Sestra Jasenka, koja je duge godine živjela ovdje u Hamburgu, jednako je dobro poznavala biskupa Jaschkea. Ona mi napisa ovo: “Anto, hvala ti da si mi javio, da je preminuo dobri biskup Jaschke. Njegovom smrću izgubili su Hrvati u Hamburgu velikog Prijatelja. Neka mu dobri Bog udijeli vječni pokoj! Eh, da je samo bliže HH, došla bi baba na sprovod sigurno. Lijep i iskreni pozdrav tebi i svima u kući.”

Kao članovi Hrvatske katoličke misije Hamburg, u znak zahvalnosti, svaki put bismo ga obišli u njegovom lijepo uređenom stanu, na 2. ili 3. katu, u Nadbiskupijskoj zgradi koja je bila odmah do katedralne crkve St. Marien-Dom. Tu bismo se zadržali u kratkom razgovoru, i najčešće kroz smijeh sjećali smo se svega lijepoga, što je činio kao vrijedni Pastir za sve članove svoje Biskupije; samo što smo eto mi Hrvati osjećali još i ono nešto – da on za nas u svome srcu čuva posebno mjesto.

To je bilo itekako prepoznatljivo u ono vrijeme ratno, kad su čak do Hamburga stigle mnoge izbjeglice i prognanici iz obje naše Domovine – iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bez vidljivih izvanjskih obilježja, svake večeri Mons. Jaschke bi došao u našu Misijsku kapelicu, i s krunicom u ruci zajedno s okupljenim vjernicima bi molio. A onda, jednom je zgodom pričao, da je i njegova obitelj bila protjerana po završetku II. svjetskog rata – iz Gornje Šlezije, i da je već kao dijete i on osjetio na svojoj koži svu gorčinu progonstva. Bio je biskup, ali prije svega je bio Čovjek koji je plakao sa zaplakanima, ali se isto tako znao radovati s radosnima. – I znao je još ono nešto, što je, nažalost danas kod mnogih ostalo zaboravljeno: znao je radovati se sreći drugoga.

Kad bi kao biskup podjeljivao Krizmu našoj Hrvatskoj djeci, nije mogao sakriti tu radost, što pred sobom vidi tolika profinjena lica mladih, kako lijepo odjeveni pristupaju u pratnji svojih roditelja i kumova, a u kojima ima toliko snage i budućnosti. Toliko puta mi je to znao ponoviti, a onda – kad je vidio da njega pozivamo iz godine u godinu za djelitelja Krizme, da baš njega želimo imati kraj sebe, jednom me je zamolio za nešto neobično, što od mene dotad nitko nikad nije tražio. Ovako je bio započeo tu svoju molbu:

“Pater Anto, ti se sigurno razumiješ u tu tehnologiju; aj, molim te, ti meni na jedan CD snimi kako se na hrvatskom jeziku izgovaraju molitve u svetoj misi. Snimi mi ono uvodno, u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga; pa mi snimi – pomolimo se… i sve ono što ide dalje do kraja… – a ostalo onda što ja ne mognem, ili kad vidiš da ja to ne izgovorim dobro – ti ćeš bit’ kraj mene, pa ti slobodno uskoči i reci pravilno.”

A onda je jednom na ručku pred svima to glasno rekao: “Zahvalan sam vam da sam kao stari biskup, koji ne vlada lijepim jezikom Hrvata, uvijek tražen i za vašu krizmu. Mora doista smiješno zvučati kada prozborim neke krhotine na hrvatskom jeziku. Ali mi je lakše kad čujem da i poneki od vas ne vladaju baš tako savršeno njemačkim jezikom, pa se tako možemo međusobno tješiti.”

Dvadeset godina kasnije, po drugi sam put došao u Hamburg, ovaj put za voditelja Misije. I kad smo se pripremali za slavlje podjele Krizme, Bruder Jaschke mi s ponosom pokaže onaj snimljeni CD, na koji sam snimio – izgovor molitava na hrvatskoj jeziku u slavlju svete mise. Bio sam ponosan do neba.

Ipak, jedna od najboljih epizoda, koju sam osobno doživio s biskupom Jaschkeom bila je ona, kad smo nas dvojica još 2000. i neke, po završetku podjele sakramenta Krizme našoj hrvatskoj djeci, trebali doći do zgrade Misije. Netko tko poznaje Hamburg, reći će: “Neš ti, 300-400 metara, k’o da je to problem proć’?!” No tog dana se poklopilo, da je bila i „gay-parada“, na kojoj bi se u Hamburgu znalo skupit’ tada i do 100.000 posjetitelja – a početak te kolone bio je baš tu u ulici „Lange Reihe“ kroz koju smo nas dvojica trebali proći.

Završila sveta misa, i nas dvojica se samo pogledamo i kažemo: u Ime Božje, sad idemo prema Misiji! Biskup Jaschke u onoj svojoj crnoj odori s crvenom kapicom na glavi i ja u bijelom dominikanskom habitu, a ispred nas kojih 200 metara početak te nakaradne kolone: masa ljudi na cesti, neki na onim otvorenim autobusima, a svi obučeni… – da te Bog oslobodi! I onda, kad su ugledali nas dvojicu – ja kad su krenuli povici, psovke, skidanje hlača, pokazivanje spolovila, okretanje stražnjice… – Kažem Ti, nema šta; bez imalo homofobije, demokratski, da demokratskije ne može!

Nas dvojica se samo pogledamo, nasmijemo se, i produžimo još brže put Misije. I dok smo prolazili kroz tu razularenu i nečednu masu, u pamet mi dođe rečenica još jednog meni dragog biskupa – Heldera Camare, nekadašnjeg brazilskog biskupa. Za vrijeme primanja na jednom njemačkom učilištu, zaustavio se bio nakratko na samom ulazu u prepunu dvoranu. Bilo je onih koji su mu pljeskali, ali su se čuli i povici i zviždanje. I tad je biskup izgovorio ovu kratku molitvu:

„Gospodine, daj mi da budem Tvoj magarac! Daj mi da sa sobom i Tebe ovamo unesem, ovamo gdje će Ti pljeskati i gdje ćeš biti i izviždan! Gospodine, daj mi da budem Tvoj magarac! S Tobom želim podnijet’ razočaranja, odbijanja, nezainteresiranost, podsmijehe… Daj da budem Tvoj magarac!“

Neka ovih nekoliko redaka budu sjećanje i zahvala u ime naše Hrvatske katoličke misije Hamburg, a koju je Mons. Hans-Jochen Jaschke svesrdno pomagao. Već sada osjećam da smo kao Crkva putujuća i zemaljska izgubili vrijednog Pastira po mjeri našega Učitelja Isusa; ali smo kao Crkva nebeska dobili našeg zagovornika kod Boga.

Neka je pokoj vječni njegovoj dobroj duši, u okrilju Božjem.

o. Anto Bobaš OP