O Kristovom povratku – Duhovi 2023.

Prije 2000 godina Krist je obećao je da će se vratiti. No kako stoljeća prolaze, vjerni se sve više pitaju zašto već nije došao? Ili, je li uskrsnuo ili uopće postojao? U srži kršćanske vjere je molitva za Kristov povratak. Mnogi kršćani kroz povijest su čeznuli, kao što se i danas nadaju kako će se Krist vratiti za njihova života, suditi svijetu i uspostaviti Kraljevstvo Božje na zemlji. No koliko u toj težnji ima svojevrsne sebičnosti. Tko ne bi htio da se Bog ukaže i presudi njegovim neprijateljima? I baš takav slijed misli rasvjetljuje zašto se Krist još nije vratio. Zbog uzastopnih progona, prvi kršćani iskreno su se nadali skorom Kristovom povratku. Tko, dok mu muče i ubijaju obitelj, ne bi molio da ih Isus Krist izbavi iz šaka dušmanskih. Iako razumno, istina vjere koju mnogi teško prihvaćaju jest da su kršćani pozvani moliti za svoje progonitelje. Božje poimanje pravde se razlikuje od čovječjih očekivanja. Evo, primjera radi, što bi se možebitno dogodilo da se Krist vratio još u 1.st.? Kršćani bi se, istina, radovali. No što je s ostatkom svijeta? Za Rim bi to bila invazija tuđinskog božanstva. Gonjeni uvjerenjem da su pod zaštitom svoga panteona olimpijskih bogova Rimljani bi se suprotstavili Kristu Kralju. Bi li Krist trebao narediti vojskama anđeoskim da pokose milijune pogana? Bi li isto trebalo učiniti i s ostalim kraljevstvima, narodima i plemenima kojima još nije navještena Blagovijest Evanđelja? Oni koji bi se pokorili, učinili bi to iz straha da ne uvrijede Gospodina nad Vojskama. Svijet ne bi bio preobražen Kristovom žrtvom na križu iz ljubavi prema čovjeku nego ljudskom krvlju, a Kraljevstvo Božje bi bilo teokratska tiranija u svakom smislu te riječi.

No Krist ne želi Kraljevstvo izgrađeno na krvoproliću i u prah satranih kostiju svojih neprijatelja. Zato se nije rodio kao princ, nego kao židovski seljak koji je liječio bolesne i propovijedao ljubav prema bližnjima. Njegovo Kraljevstvo se uspostavljanjem obraćenjem srca, a ne mačem. No zašto se Krist ne bi vratio u naše vrijeme? Danas je kršćanstvo najveća svjetska religija. Najjače nacije na planetu su većinski kršćanske ili barem pozitivno raspoložene prema kršćanskoj vjeri. Mediji bi pronijeli vijest o Kristovom povratku brzinom svjetlosti duž podmorskih internetskih kablova i samo nekoliko minuta bi svi znali kako je samo jedan Bog i Isus Krist njegov Jedinorođeni Sin. No što onda? Bi li svi odjednom stali griješiti, pomirili se između sebe i odrekli se vlasti? Bi li se orno raspustila Kineska komunistička partija ili Europski parlament, a Kremlj i Bijela kuća pokorili novom “režimu”? Koliko bi brzo obavještajne službe proglasile Krista sigurnosnom prijetnjom ili urotom u cilju rušenja legitimne demokratske vlasti suverenih i sekularnih zemalja? Nevladine udruge za promicanje i zaštitu ljudskih prava bi tražile očitovanje tog Kralja namjerava li poštivati teško izborena prava žena i manjina u društvu? Nadalje, neka se ispriča za sve zločine protiv ljudskosti koje su kršćani počinili kroz stoljeća i obveže na borbu protiv svake vrste diskriminacije kojoj je sklon kao “bijeli” muškarac na položaju moći. Drugim riječima, ne bi bilo puno govora o tome kako služiti Gospodinu, već na koji način ga uklopiti u postojeći pravno-politički poredak, ako već nije moguće da nestane u nekom logoru za ilegalne migrante.

Još jedna neugodna Istina jest da mnogi vjeruju u Krista, ali nedovoljno da bi ga priznali svojim Kraljem. Prihvaćaju nešto od onoga što je naučavao, ali samo ako je u skladu s njihovim mišljenima i težnjama. Kristov lik do danas ostaje tek koristan simbol za legitimizaciju i promociju čisto ljudskih uvjerenja i zamisli. Ovaj nije svijet stoga nije ništa više spreman za Kristov povratak danas kao ni prije 20 stoljeća. Ponajmanje su kršćani spremni za njegov povratak, bilo da se radi o raskolima između crkava, bilo o karizmatskom zanesenjaštvu ili tradicionalističkoj ukopanosti na mjestu. Ne treba ni spominjati fantazije o nasilnoj apokalipsi kada će doći do razračunavanja s neistomišljenicima. Uistinu, nismo spremni za Kraljevstvo Nebesko, jer ne želimo predati svoja “kraljevstva”. Nismo spremni slijediti Isusa kamo On vodi. Naš ponos nam ne bi dopustio da uspostavi svoje Kraljevstvo na zemlji. No Kraljevstvo Božje nije poput kraljevstva ovoga svijeta. Ono ne oslanja na silu zakona kojeg provodi policija, a jamči vojska, niti uspostavlja vladavinu prava ne bi li osiguralo poslušnost i suradnju građana. Ne radi se o još jednom pokušaju izgradnje neke socijalističke ili (neo)liberalne utopije. Naprotiv, Kraljevstvo Božje se uspostavlja u srcima ljudskih bića. Zato će se Kristov povratak, slično njegovu prvom dolasku, zbiti neočekivano, ako ne i nezamijećeno.

Krist odgađa svoj povratak da nitko ne propadne. Mnogi su još uvijek stava kako je bolje vladati u paklu nego služiti u raju. Stoga još uvijek nismo spremni za Kristov povratak, jer nas pomisao na konačnu propast neprijatelja i neobraćenih o Sudnjem danu ne ispunjava tugom i žaljenjem. Krist je raspet za nas dok smo po grijehu bili pobunjenici protiv volje njegova Oca i posljedično tome njegovi  neprijatelji. Na Duhove je dovršeno obraćenje srca njegovih učenika ne bi li po njihovu svjedočanstvu svijetu bilo navješteno oproštenje i pomirenje – kako između Boga i čovjeka, tako između nas i naših progonitelja. Silom Duha Svetoga Krist nas preobražava u svece Božje, dostojne udjela u njegovu Kraljevstvu, iako svijet još uvijek ostaje prožet nepravdom, trvenjem i bespotrebnom patnjom. Ne bismo li zadobili Kraljevstvo Božje, trebamo naučiti ljubiti jedni druge kao što je on ljubio nas. On nas neće ostaviti siročadi. Dovršiti će Očevu spasenjsku nakanu kroz nas, a kad se konačno vrati u tijelu, dočekati će ga ljudski rod voljan spustiti se na koljena pred Prijestoljem Svevišnjega. A podigavši pogled, vidjeti ćemo prazno Prijestolje, a pred nama Sina Čovječjeg, odjevenog kao slugu, s ožiljcima od trnove krune na čelu i ispruženom izranjenom rukom: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!