Molitva – vjeronauk nedjeljom

LINK – Vodići za osnovne molitve, red sv. mise i temeljne stavke katoličke vjere

Molitva nije tek „spontani izljev unutarnjeg poriva“. Kad bi molitva dolazila sama od sebe, onda apostoli ne bi tražili od Isusa da ih nauči moliti. Počevši od toga trenutka molitva je sastavni dio kršćanske Predaje koja izvire iz Riječi Božje, bogoslužja Crkve i bogomdanih kreposti vjere, ufanja i ljubavi, a uči se u obitelji i u zajedništvu Crkve – od svećenika na katehezi, u molitvenim skupinama i sl. (KKC 2650-2651; 2662; 2685-2686; 2689).

“Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga” koje započinje u duhu poniznosti, kao i od spoznaje vlastita „siromaštva duha“ i potrebe Božjeg milosrđa. Ta duboka spoznaja sebe događa se u srži vlastita bića odakle onda proizlazi i molitva, jer u ljudsko srce može prodrijeti samo Bog. Molitva je tako susret između Boga i čovjeka, a čovjekovo srce mjesto toga susreta gdje Bog zove, a čovjek se odaziva (KKC 2559; 2562-2563, 2567).

Najizvrsniji primjer molitve su psalmi koji izriču „mučno stanje vjernika koji je, osobito u svojoj ljubavi prema Gospodinu, izložen mnoštvu neprijatelja i napasti te u iščekivanju što će učiniti Bog vjerni, sigurnost njegove ljubavi i predanje njegovoj volji“. Upravo su zato psalmi „blagoslivljanje naroda, veličanje Boga, zahvaljivanje puka, sveopće klicanje, govor svemira, glas Crkve, milozvučna ispovijest vjere“ (KKC 2588-2589)

I više od psalama, prvi uzor molitve je sam Isus Krist. „Sveto Isusovo čovještvo jest put po kojemu nas Duh Sveti uči moliti Boga našeg Oca“. Zahvaljujući njegovoj žrtvi na križu, kršćani mole „u ime Isusovo“, pozivaju se na njegovu poslušnost Bogu Ocu i svaku zaslugu koja manjka ljudskim bićima rođenima u naslijeđe istočnoga grijeha. Upravo po Isusovu primjeru, onoga tko moli Duh Sveti potiče na molitvu i uči moliti (KKC 2602; 2652; 2664; 2670; 2671).

Koje su oblici molitve?

Blagoslov i klanjanje: „Blagoslovna molitva jest čovjekov odgovor na Božje darove: budući da Bog blagoslivlje, srce čovjekovo može uzvratiti blagoslivljajući onoga koji je izvor svakog blagoslova.“ Silazni blagoslov je svaki zaziv milosti Duha Svetoga, koji po Kristu silazi od Oca, a uzlazni blagoslov je čovjekov odgovor na izvorni blagoslov, koji je opet nošen Duhom Svetim, po Kristu k Ocu. Uz blagoslov prirodno ide i klanjanje kojim čovjek priznaje Božju čast, slavu i veličinu na jedini način koji to može – šutnjom. (KKC 2626-2828)

Molitva prošnje: Ovo je najčešći oblik molitve. Prosidbenom molitvom se izriče „svijest o našem odnosu s Bogom: kao stvorovi, nismo svoje počelo, niti smo gospodari nevolja, a nismo ni svoj posljednji cilj“. Svrha prosidbene molitve je zato povratak na izvor, u zajedništvo s Bogom. Stoga je prvi korak uvijek kajanje i moliti oproštenje, ne bi li se s ispravnim stavom poniznosti i zahvalnosti primilo Božje milosrđe (KKC 2629-2631).

Zagovorna molitva: Iako se može smatrati oblikom prosidbene molitve, zagovornička molitva je zaseban vid molitve, jer moliti za drugoga suobličava na poseban način s Kristom koji se upravo radi čovjeka „’oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,7-8). Krist je po križu postao Zagovornik ljudskog roda pred Ocem, pa je moliti za drugoga kristoliko (KKC 2634-2635).

Zahvalna molitva: Kristova iznimna spasenjska žrtva koja je je oslobodila čovjeka od ropstva grijehu razlog je zahvaljivanja koje Crkva kao zajednica vjernika upućuje Bogu, ponajviše u euharistijskom slavlju (KKC 2637).

Molitva pohvale: Molitva hvale veliča Božje veličanstvo i bivstvo. Ovaj oblik molitve je predokus zajedništva s Bogom i zato je slavljenje Boga vrhunac i upotpunjavanje svakog drugog oblika molitve (KKC 2639).

Koji su načini molitve?

Govoreći o načinima molitve, treba razlikovati usmenu molitvu, koji je izvanjski način molitve od kontemplativne molitve koja unutarnji način molitve. Uz kontemplaciju je vezano razmatranje tj. meditacija. (KKC 2699; 2721)

Usmena molitva je izraz ljudske duhovno-tjelesne naravi, jer pridružuje tjelesna osjetila  susretu Boga i čovjeka u dubinama ljudskog srca. Usmena molitva posviješćuje vjerniku da se obraća samom Bogu. Zato je usmena molitva istodobno i temelj zajedničke molitve, liturgije Crkve, kao i početak kontemplativne molitve (KKC 2702-2704).

Daljnji izvanjski oblici molitve, uz usmenu molitvu, su određeni molitveni stavovi cijelog tijela (klečanje, sklapanje ruk u itd.). Onda i kontrola disanja, jer dah je tjelesni odraz kretanja Duha Svetoga kroz ljudsku dušu. Zato je ispravan način disanja put poniranja u vlastitu dubinu, u središte vlastita bića, gdje Bog očekuje. 

Bit je meditacije u molitvenomu traženju Božje prisutnosti, kako u povijesti spasenja, tako u vlastitom životu. Takva vrsta razmatranja traži koncentraciju i ustrajnost, prianjanje zakonitosti logičke dedukcije, ali i otvorenost intuiciji. Konačni cilj je uvijek što dublja spoznaja Isusa Krista u svrhu bliskosti i jedinstva s Njime. (KKC 2705-2708)

Kontemplacija se nastavlja na meditaciju, budući da je cilj unutarnje molitve „promatranje Boga“, poniranje u otajstva Isusova života ne bi li se i sam vjernik preobrazio i postao što više kristolikim u svom životu. Prvi koraci svake kontemplativne molitve su „šutnja“ – ne tek fizička šutnja, već utišavanje svojih misli i osjećaja kako bi se moglo zaista „slušati“ Božje poticaje na svetost. Kontemplativna molitva nije samo na “osjećanje” Božje prisutnosti, već treba produbljivati vjeru u trajnoj Božjoj prisutnosti. Nije ni čisto misaona molitva, nego počivanje u Bogu izvan misli, slika, riječi i osjećaja. (KKC 2709-2719, 2724)

Problemi u molitvi

Kao što Katekizam Katoličke crkve kaže: „Rastresenost u molitvi, osjećaj nutarnje praznine i suhoće, čak i odbojnost prema molitvi, iskustva su s kojima se susreće svaki molitelj. Tada ustrajati, već je to molitva“ (KKC 2729-2733).

Uzrok poteškoća u molitvi, pod uvjetom da vjernik nije u nekoj vrsti zablude i da ne gaji pogrešne predodžbe o Bogu i svrsi molitve, često jest manjak vjere. Ovdje nije problem u tome priznaje li vjernik Božju opstojnost – kad se vjernik hrva s takvom vrstom sumnje, to je sasvim druga vrsta duhovnog izazova – nego opterećenost raznim brigama i obuzetost drugim prioritetima koji se čine važnijima od prijateljstva s Bogom. Ako je Bog uistinu važan nekome u životu, taj onda pronađe vremena za molitvu i ima volje ustrajati unatoč raznim preprekama na koje nailazi. „U svakom slučaju, nedostatak naše vjere otkriva da još nemamo raspoloženja ponizna srca: “Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa” (Iv 15,5)“ (KKC 2732).

Osim manjka vjere, drugi uzrok poteškoća u molitvi – opet vezan uz manjak raspoloženja poniznosti potrebnog za iskrenu molitvu – jest preuzetnost (kada osoba pretjerano cijeni sebe, ne u smislu ponosa, nego preuzima na sebe previše odgovornosti). Preuzetnost se može očitovati na nekoliko načina. (a) acedia, duhovna tromost i lijenost, „stanoviti oblik klonuća zbog popuštanja u askezi, smanjenja budnosti i nehajnosti srca. “Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo” (Mt 26,41)“; (b) malodušnost, obeshrabrenost i gubitak uzdanja u Boga, a time i postojanosti u molitvi (KKC 2733). Preuzevši previše na sebe, vjernik se nalazi skrhanim kad ga vlastite nedovoljne snage izdaju. Molitva je rast u vjeri i u ljubavi prema Bogu, nepostojan i trnovit, često borba i to protiv samoga sebe, svoje oholosti i sklonosti prema grijehu (KKC 2725-2752).