Memoria passionis, mortis et resurrectionis Iesu Christi – vjeronauk nedjeljom

Spomen na muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista je srž i glavni razlog kršćanske vjere. Stoga je prigodno da upravo na Uskrs kateheza bude o Uskrslome Kristu i njegovom otkupiteljskom zahvatu u povijest kojim je oslobodio čovječanstvo ropstva grijehu, a time i prokletstva smrti (ne samo kao kraja tjelesne egzistencije nego i u smislu potpunog raskida svake veze s Bogom).

ISUSOVA MUKA I ŽRTVA NA KRIŽU

Nakon Isusova ulaska u Jeruzalem, svih čuda koja je učinio, njegova naučavanja u jeruzalemskom Hramu i zato što je istjerao trgovce iz hramskog dvorišta, židovski svećenici su strahovali da će »svi povjerovati u njega, pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!« (Iv 11, 48), Veliki svećenik je zato predložio: »Za vas je bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!« (Iv 11, 50). Zato židovsko Veliko vijeće optužuje Isusa da je bogohulnik i predaje ga Rimljanima pod lažnom optužbom ga za poticanje na političku pobunu. Svećenici onda ucjenjuju rimskog guvernera Poncija Pilata da osudi Isusa na smrt na križu. Treba imati na umu kako Židovi danas nisu odgovorni za Isusovu smrt. Čak se ni sve Židove u Jeruzalemu koji su svjedočili Isusovu križnu putu ne može smatrati odgovornim za Isusovu muku i smrti. Gotovo nitko osim hramskih svećenika nije aktivno sudjelovao u toj uroti da se Isusa lažno optuži za kršenje prvih tri Božjih zapovijedi, a onda preda Rimljanima da ga razapnu. Isus na križu moli Boga Oca neka oprosti njegovim ubojicama, jer nitko ni oni koji su ga razapeli, ni oni koji su ga osudili ni oni koji su ga lažno optužili nisu zapravo znali što čine. Bili su zaslijepljeni grijehom. Robovanje grijehu je istinski uzrok Isusove smrti, a Božji spasenjski naum je preobrazio tu ljudsku opakost u dobrovoljnu Isusovu žrtvu okajnicu za grijehe svega ljudskog roda ne bi li obnovio izgubljeno zajedništvo čovjeka s Bogom. (usp. KKC 596-601; 613)

Time se ispunilo proročanstvo o Sluzi Jahvinom proroka Izaije zapisano gotovo osam stoljeća prije Isusova rođenja (Iz 53,1-12):

Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše. (…)

Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše.

Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bî s bogatima,
premda nije počinio nepravde
nit’ su mu usta laži izustila.

l’ se Jahvi svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Jahvina će se volja po njemu ispuniti.

Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sâm se ponudio na smrt
i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince.

ISUSOVA SMRT

Kristova smrt je ujedno i žrtva na otpuštenje grijeha kojom se uspostavlja Novi savez između čovjeka i Boga. Otac iz ljubavi prema čovjeku šalje svoga Sina, čija slobodna žrtva, iz ljubavi i poslušnosti, nadoknađuje ljudski neposluh. Isus je pristao na muku i razapinjanje unatoč tome što je poznavao čovjekovu opakost i sposobnost za zlo, ponajprije iz ljubavi i milosrđa prema svima koji trpe i ispaštaju i čija bol vapije Bogu za pomoć u svijetu gdje nikoga drugoga nije briga za njih. Zato smisao Isusova razapinjanja nije bio samo “da »umre za naše grijehe« (1 Kor 15,3) nego i da »okusi smrt«, to jest upozna stanje smrti, stanje odijeljenosti svoje duše od tijela, od časa kad je izdahnuo na križu do časa kad je uskrsnuo. To stanje mrtvoga Krista otajstvo je groba i silaska nad pakao.” Izdahnuvši na križu Isus Krist silazi u “podzemlje”, među mrtve, kako dobre tako i zle, ne bi li pravednike poput Abrahama, Izaka, Jakova, Josipa, Davida, kao i mnoge druge, uveo u Kraljevstvo Božje. Zato je hipostatska unija božanske i čovjekove naravi u osobi ključna za razumijevanje Isusova spasenjskog zahvata. Samo je Sin Božji mogao preuzeti na sebe grijehe svih ljudskih bića i ponijeti ih na križ ne bi li ih okajao svojim životom. Samo je Sin, bez grijeha i trunke opakosti u srcu, bio dostojan za taj ultimativni čin nesebične ljubavi prema bližnjemu – dati svoj život kako bi drugi živjeli bez obzira na svu bol i patnju koju su mu nanijeli. Zato Isus Krist nije samo jedini istinski svećenik koji prinosi konačnu žrtvu, nego također i žrtva koja se prinosti. Njegova smrt na križu je tako vrhunski čin praštanja, pomirenja i pravednosti koji ni smrt nije mogla obuzdati. (usp. KKC 613-616; 624; 636-638: 1007-1010)

ISUSOVO USKRSNUĆE

Kristovo uskrsnuće je misterij koji se zbio u povijesti, tri dana nakon Isusove smrti, ali koji također nadilazi povijest i izmiče razumu. Zato se kršćanska vjera oslanja na svjedočanstva Isusovih učenika i sljedbenika kojima se ukazao uskrsli Krist: »Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi , zatim dvanaestorici« (1 Kor 15, 3-5).

Iz svjedočanstva Kristovih učenika i sljedbenika može se vidjeti kako se uskrsloga Krista može dodirnuti, kako još uvijek ima rane od razapinjanja, ali da isto tako Krist više nije ograničen zakonima prirode, pa se pojavljuje i nestaje iznenada među učenicima dok se skrivaju u zaključanoj prostoriji (usp. Iv 20,19-23) i učenicima na putu u Emaus (usp. Lk 24,13-35) itd. Tako je uskrsnuće “potvrda svega onoga što je sam Krist činio i naučavao”. Smrt na križu i uskrsnuće iz groba su dvije strane istog Božjeg spasenjskog nauma. Po križu je Isus Krist oslobodio čovjeka od ropstva grijehu. No za što ga je oslobodio? Za ništa manje nego zajedništvo s Bogom u neposrednoj bliskosti, bez ikakve zapreke, uključujući i samu smrt. Drugim riječima, kada je Isus Krist uskrsnuo od mrtvih, kao istodobno Bog i čovjek, dokinuo je smrt kao trajno stanje i otvorio mogućnost da će i ljudska bića uskrsnuti tj. nadići smrt o Kristovu drugom dolasku na kraju povijesti i pridružiti se Bogu u eshatološkom Božjem kraljevstvu. (usp. KKC 639-641; 645-647; 651-655; 665-666; 989)

“Što znači »uskrsnuti«? Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću konačno povratiti nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća.” (KKC 997)

“Tko će uskrsnut? Svi ljudi koji su umrli: »koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude« (Iv 5, 29). Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: »Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!« (Lk 24, 39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, »svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju«; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u »tijelo duhovno« (1 Kor 15, 44).” (KKC 998)

“Kada? Konačno »u posljednji dan« (Iv 6, 39-40.44.54; 11, 24), »na svršetku svijeta«. Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom (paruzijom): »Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu« (1 Sol 4, 16).” (KKC 1001)

Upozorenje roditeljima prvopričesnika: Molim pogledajte najprije sami ovaj kratki animirani flim Kristove muke i prosudite je li prikladan za vaše dijete.