Ljudske ‘stožerne’ kreposti razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti
Kreposti su postojana i čvrsta raspoloženja prema Bogu kao vrhovnom Dobru (bogoslovne kreposti) i moralnom dobru (ljudske kreposti). Riječ je o usavršenjima razuma i volje, koje omogućavaju čovjeku gospodstvo nad samim sobom, nad vlastitim osjećajima, strastima i appetitima time mu omogućujući veću slobodu u djelovanju u svijetu bez borbe s vlastitim manama i nedostacima.
Ljudske ili naravne kreposti se stječu odgojem, slobodnim izborom i ustrajnošću, kao i stalnim naporom održati kondiciju kreposnosti. Kako je čovjekova narav ranjena grijehom što je oslabilo snagu ljudske volje i jasnoću razuma, zato Bog svojom milošću pomaže čovjeku u izgradnji kreposti. Čovjek može surađivati s Božjom milošću u postizanju i rastu krepost uvijek nastojeći barem u iskrenoj nakani težiti prema dobru i kloneći se zla, ali i više od toga, protiveći se nepravdi i surađujući s Božjom spasenjskom nakanom za svijet.
Između mnogo ljudskih kreposti, stožerne ili glavne kreposti su: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.
Razboritost je krepost razuma, koja pomaže čovjeku u svim situacijama i okolnostima razlikovati istinsko dobro te izabrati najbolji način i put kako postići i osigurati to dobro. Razboritost neposredno upravlja sudom savjesti i pretvara razlučena moralna načela u operativne odluke u moralno dvojbenim situacijama. Manjak razboritosti rađa sljedeće karakterne mane i slabosti: naglost, nemarnost, nepromišljenost, nepostojanost, prijetvornost (spletkarenje) i sklonost ovisnostima svake vrste.
Pravednost je krepost volje, koja učvršćuje i postojano oraspoložuje čovjeka pružiti Bogu, kao i bližnjima, što im pripada prema njihovom dostojanstvu i potrebama. Ne radi se o slijepom poštivanju zakona i neupitnoj poslušnosti autoritetu (to bi onda bio legalizam), već o razumnoj (biti sposoban procijeniti i razumjeti razlog zašto je nešto potrebno) i proporcionalnoj (biti voljan i sposoban odmjereno se ponijeti prema istinskoj potrebi, učinjenoj nepravdi, zasluženoj nagradi i temeljnim pravima drugoga) uzajamnosti između dužnosti prema općem dobru (onom što je potrebno svima za dostojan život) i prava na pojedinačno dobro (onog što je potrebno za sretan i smislen život pojedinca npr. ljudska prava). Kada se radi o Bogu, pravednost znači iskazati Gospodinu odgovarajuće štovanje i počast kao čovjekovu Stvoritelju i Spasitelju. Sekundarne kreposti vezane uz stožernu krepost pravednosti: istinoljubivost, zahvalnost, darežljivost, ljubaznost, čestitost (poštenje).
Jakost je krepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost u traganju za moralnim dobrom, u trenucima trpljenja (kako u životnim brigama i problemima tako u trapljenju na putu vjere, kad nasljedovanje Krista traži odricanje, žrtvu i gubitak) i u suočavanju sa smrću. Omogućava čovjeku opirati se napastima i svladati zapreke pri donošenju uistinu moralnih odluka i izbora. Osposobljava za pobjedu nad strahom i odvažno se suočiti s kušnjama i progonstvima. Ona raspoložuje čovjeka za odricanje i za žrtvu vlastitog života u obrani pravde i dobra. Manjak jakosti rađa sljedeće karakterne mane i slabosti: egoističnost, oholost, častohlepljivost, taština, podlost, malodušnost, strašljivost i ovisno o situaciji, nepostojanost ili tvrdoglavost
Umjerenost je krepost koja obuzdava ljudske strasti i apetite osposobljujući uravnoteženo korištenje svega što donosti sreću i užitak, a nije nužno za život. Umjerenost također osigurava gospodstvo razuma i volje nad nagonima i strastima kako ne bi došlo do iskrivljenja temeljnih zahtjeva za života npr. potrebe za hranom u prejedanje i opijanje, odmora i razonode u lijenost, spolnosti u seksualni nemoral npr. prostituciju i druge preverzije. Umjerena osoba vlastite osjetilne težnje usmjeruje prema dobru za sebe bez da ošteti drugoga, čuva zdravu moć rasuđivanja i zauzadava “požudu”, odnosno svaki oblik pretjerivanja i rastrošnosti, razvrata i sl.
