Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

Je li Papa Franjo sotonist?



Ovih dana smo na našu web-stranicu Hrvatske katoličke misije Hamburg dobili pitanje glede jednoga videa na Youtubeu koji tvrdi da se u Vatikanu štuje Sotona (link za video u pitanju). Video je snimka pjevanja Hvalospjeva uskrsnoj svijeći (lat. Exultet) koji je sastavni dio Obreda Vazmenog bdijenja na Veliku subotu. U slučaju toga videa, riječ je o Vazmen bdijenju u bazilici Sv. Petra u Rimu. Hvalospjev se pjeva nakon što se Uskrsna svijeća unese u crkvu i zapali te se u odgovor pale svijeće u rukama vjernika, kao i svjetla u crkvi. Paljenje svijeća počevši od Uskrsne svijeće, kao i svjetla u crkvi, simbolično označava Kristovo uskrsnuće koje je dar spasenja čovječanstvu od patnje i smrti ovoga svijeta.

Hvalospjev Vazmenoj svijeći u tome videu đakon pjeva na latinskom jeziku koji se koristi kao liturgijski jezik Katoličke crkve još od prvih stoljeća kršćanstva. Video u pitanju se koncentrira na sljedeći dio Hvalospjeva Vazmenoj svijeći:

“O vere beata nox, in qua terrenis caelestia, humanis divina iunguntur!

Oramus ergo te, Domine, ut cereus iste in honorem tui nominis consecratus, ad noctis huius caliginem destruendam, indeficiens perseveret. Et in odorem suavitatis acceptus, supernis luminaribus misceatur. Flammas eius lucifer matutinus inveniat: Ille, inquam, lucifer, qui nescit occasum: Christus Filius tuus, qui regressus ab inferis, humano generi serenus illuxit, et vivit et regnat in saecula saeculorum.”

Kao što vidimo, u tekstu se zaista može naći riječ “lucifer” što video koristi kao glavni argument da Katolička crkva zapravo štuje Sotonu. No ono što video ne kaže jest da termin “lucifer” nije osobno ime za Sotonu u kršćanskom nauku i tradiciji.

Naime, postoji taj jedan neslužbeni mit o padu Sotone s neba i da je Sotonino ime „Lucifer“. Obično se citira prorok Izaija kao potvrda toga mita – Iz 14,12: “Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda?“. No biblijska egzegeza i povijesno-kritično istraživanje je pokazalo da prorok Izaija u tome retku ne govori o Sotoni, već o babilonskom kralju Nabukodonosoru koji je u vrijeme kada je prorok živio držao židovski narod u ropstvu. Čak nekoliko redaka prije u istom tekstu imamo jasno prozivanje babilonskog kralja – Iz 14,3-4: “U dan kad ti Jahve dade da počineš od svojih stradanja, nemira i teškog robovanja kojima te pritisnuše, zapjevat ćeš ovu rugalicu kralju babilonskom: Kako nestade silnika? Kako nestade tlačenja?”. Kršćanski i židovski stručnjaci za Sveto pismo slažu se da ovaj tekst konkretno govori o babilonskom kralju Nabukodonosoru.

No kako je onda došlo do toga mita o Sotoni kako pada s neba? Arheološka i antropološka istraživanja drevnih bliskoistočnih kultura pokazala su da postoji takav mit u kanaanskoj mitologiji. Kanaanci su skupina plemena i naroda koji su živjeli u Palestini prije Židova i s kojima su se Židovi pomiješali kada su pod Jošuom nakon Mojsijeve smrti doselili u Svetu zemlju. U Starom zavjetu imamo više izvještaja o tome kako su Židovi često napuštali svoju vjeru i prelazili na štovanje poganskih bogova zbog čega su ih Suci i Proroci morali vraćati na pravi put od čega je najpoznatiji primjer proroka Ilije (1 i 2 Knjiga o Kraljevima).

U izvornom kanaanskom mitu bog Helel je zaratio protiv vrhovnog boga Ela. Nakon što je Helel poražen protjeran je s nebesa u podzemlje što su i ljudi mogli vidjeti jer je Helel pao u obliku zvijezde padalice. I upravo tu, zbog mitopejskog jezika koji je ovdje korišten, dolazi do asocijativnog preklapanja, odnosno, poganski mit se postupno počeo povezivati sa Sotonom.

Prvo, u židovskom jeziku ime vrhovnog kanaanskog boga – El, je također i opća imenica koja znači “bog” i to se može vidjeti u najstarijim tekstovima Starog zavjeta gdje se Boga naziva “El-ohim”. Zbog toga je lako pomisliti da se u ovom mitu govori o jednom, istinskom Bogu.

Drugo, starozavjetni Židovi nisu poganske bogove smatrali samo lažnim i izmišljenim idolima. Taj stav većinom dolazi iz Novog zavjeta, iz poslanica Sv. Pavla. Za starozavjetne Židove poganski bogovi su bili stvarni, ali nisu bili bogovi, već demoni i zlodusi koji su se pretvarali da su bogovi kako bi zaveli čovjeka. Zbog toga je za mnoge bilo lako zaključiti da ovaj mit donosi opis događaja kako je Bog prognao lažnog boga, demona s nebesa.

Treće, u originalnom mitu Helelov pad s nebesa je opisan da je ljudima na zemlji izgledao kao zvijezda padalica. Taj pjesnički izraz „zvijezde padalice“ postao je metafora kojom se oslikava ironičan pad s visokog položaja moći i časti zbog vlastite oholosti. Tako je za starozavjetne Židove, kao u slučaju proroka Izaije, ta pjesnička slika zvijezde koja je pala sa visine postala metafora i pjesnička figura za svaki takav pad iz Božje milosti u nemilost što se svakako može reći za babilonskog kralja Nabukodonosora koji je zbog svoje oholosti i egoizma unutar samo nekoliko dana bio poražen i izgubio svoje kraljevstvo. Novi kralj, Kir iz Perzije, bio je puno blaži prema Židovima te je, prema Svetom pismu, dopustio Židovima povratak iz babilonskog ropstva natrag u domovinu. Židovi su taj slijed događaja doživjeli kao Božji spasenjski čin. Bog je porazio neprijatelja (riječ “Sotona” na hebrejskom znači “neprijatelj”) i spasio svoj Izabrani narod rukom svog izabranog poslanika (na hebrejskom „Mesija“ znači poslanik, pomazanik).

Četvrto, konačno do poistovjećivanja Sotone i latinske riječi “lucifer” dolazi nakon što je Sv. pismo prevedeno na latinski jezik. Tekst Svetog pisma (konkretno Starog zavjeta) izvorno je preveden s hebrejskog na grčki u Aleksandriji, a potom je s grčkog preveden na latinski jezik. Takvo prevođenje s jezika na jezik znači da se izgubio izvorni židovski kulturni kontekst tj. njihovo povijesno iskustvo i idiomi njihova jezika oblikovani njihovom poviješću i kulturom. Latinski prevoditelji Sv. pisma počevši od sv. Jeronima preveli su ovu pjesničku sliku “zvijezde padalice” jednom riječju – „lucifer“. U općenitom, kolokvijalnom prijevodu, riječ “lucifer” znači “svjetlonoša”, a u latinskom jeziku i kulturi se također odnosi na Veneru tj. na zvijezdu Danicu, a koristi se i kao pjesnički izraz za božansku osobu.

Ovdje, dakle, s latinskim prijevodom imamo dodan sloj značenja koji se ne poklapa s židovskom metaforičkom upotrebom “zvijezde padalice”. Nadalje, toj metafori se isprva nije pirdavalo neko veliko značenje obzirom da specifična židovska povijest nije imala neko posebno značenje ranim rimskim kršćanima koji su govorili latinski jezik. Zato se riječ “lucifer” u latinskom prijevodu Svetog pisma i u crkvenoj liturgiji na latinskom jeziku koristila i kao pjesnička slika koja asocira na Isusa Krista. Zato što je zvijezda Danica vidljiva na obzoru prije izlaska Sunca, simbolično se shvaćala kao najava Kristova uskrsnuća kojeg se također zvalo “mladim Suncem” tj. izlazećim Suncem – Lk 1,78b-79: „(..)po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira“. Time je i sama zora metafora za Kristovo uskrsnuće, jer Krist u eksploziji svjetla izlazi iz tame groba – Mt 28,3: „Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg.“.

Imajući sve ovo na umu, tako je prijevod latinskog teksta Hvalospjeva uskrsnoj svijeći na hrvatski sljedeći:

„O, zaista blažena noć, u kojoj se nebesko sa zemaljskom, božansko s ljudskim povezuje.

Molimo te, dakle, Gospodine, da ova svijeća, posvećena na čast tvoga imena, neoslabljena ostane, da razgoni tamu ove noći. I primjljena na ugodni miris, svjetlima nebeskim neka se pridruži. Plamen ovaj jutarnja zatekla Danica. Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova.“

Kao što vidite, hrvatski prijevod ispravno prenosi namjeru latinskog teksta prevodeći riječ “lucifer” s “Danica”.

Unatoč svemu ovome, kroz stoljeća je u raznim apokrifnim tekstovima (apokrifi su heretični tekstovi koji iznose razne zablude i krivovjera) ustrajalo pogrešno tumačenje riječi proroka Izaije iz Iz 14,12. Riječ „lucifer“ iz latinskog prijevods Sv. pisma se pak pogrešno u tim apokrifnim tekstovima počela shvaćati kao osobno ime za Sotonu, jer se pogrešno tumačenje Iz 14,12 počelo asocijativno povezivati sa pjesničkom slikom „rata na nebu“ iz Knjige Oktrivenja – Otk 12,17-9: „I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Ðavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi“.

Ideja da je riječ “lucifer” osobno ime Sotone su posebno prihvatili neki protestanti od 16. stoljeću krivo tumačeći riječi proroka Izaije i tekst Knjige Otkrivenja. Ta zabluda kod nekih ustraje i do danas unatoč tome što su i sami začetnici protestantske reformacije, poput Jeana Calvina, eksplicitno naglasili da je riječ o pogrešnom tumačenju. I upravo to navodi na zaključak kako je video u pitanju djelo nekog protestanta koji očito ne razumije kompleksnost nastanka i tumačenja Sv. pisma nego iznosi lažne optužbe nesvjestan svojih vlastitih kulturnih predrasuda, kao i nerazumijevanje liturgije Katoličke crkve koja se slavi na Veliku subotu. Dodatna potvrda ovome je što na kraju video referencira isusovce i naziva ih „luciferijancima“ pokušavajući tako implicirati da su sotonisti. Isusovci su osnovani u 16.st. s primarnom svrhom boriti se protiv protestantske hereze te je logično onda ih autor toga videa, koji je protestant mrzi i želi oblatiti. Posebno zato što je Papa Franjo prije nego što je izabran za papu bio isusovac.

Taj video, dakle, nije istinit ni informativan, već protestantska propaganda usmjerena protiv Katoličke crkve.

p. Mirko Irenej Vlk OP