Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

“Lectio Divina” – molitveno-katehetski susret pri Misiji



Molitveno čitanje Sv. Pisma posjeduje vlastitu specifičnu dinamiku koja od čitatelja traži istodobno aktivnost i pasivnost: svjesno bavljenje Božjom riječi, ali opet u stanju otvorenog primanja Božje Objave, koja je informacija i formacija. Čin molitvenog čitanja treba dopunjati zajedničko slušanje Božje riječi na liturgijskim slavljima. Oslanjati se samo na osobno čitanje Biblije ili se ograničavati na slušanje svetopisamskih tekstova pod svetom misom lako završava u domeni neobvezatne mjerodavnosti tj. jedno je odveć privatizirano i ne doživljava svoje ispunjenje u praktičnom življenju vjere zajednice, a drugo ostaje tek paušalan doživljaj bez nekog utjecaja na život vjere jer nije uloženo ni vremena ni truda da uhvati korijena u vjernikovom duhu.
Stadiji molitvenog čitanja Svetog Pisma

ČITANJE

Vjernik si treba odrediti redoviti raspored molitvenog čitanja Sv, Pisma onom učestalošću koju mu dopušta ritam njegova života, bilo to svaki dan ili tek jednom tjedno. Preporuča se da bude uvijek u isto vrijeme dana, baš kao što bi bio slučaj sa svakom drugom redovitom pobožnošću i molitvom. Isto tako, ova duhovna vježba treba imati određeno vrijeme trajanja, ne samo kako bi vjernik u razumnom roku dovršio sve stadije molitvenog čitanja izabranog biblijskog teksta, već i kako bi se stvorila određena aktivna napetost – stremljenje ka završetku – optimalna frustracija koja bi omogućila vjerniku probiti se izvan okvira uobičajenog i pretpostavljenog razumijevanja teksta.

Molitveno čitanje treba započeti zazivnom molitvom Gospodinu neka vjerniku otvori oči, razum i srce djelovanju Božje riječi ne bi li po činu iščitavanja Sv. Pisma primio svu spoznaju, mudrost, ohrabrenje i utjehu koju ni ne znajući ište od Boga.

Čin samog čitanja izabranog biblijskog teksta ne treba požurivati. Neka se riječi čitaju pomno i pozorno, odmjerena daha i s potpunom sviješću kakvu reakciju tekst izaziva u čitatelju. Ako je potrebno, neka se tekst pročita više puta, stremeći što bolje razumjeti značenje sadržano u tekstu. U ovom razmatranju nad tekstom dobro je pozornost posvetiti slikama i simbolima u tekstu, kao i tvrdnjama sadržanim u samom tekstu, njihovu značenju i kontekstu, posebno onima koji se mogu pronaći i drugdje u Sv. Pismu. Riječ je o skrivenom “jeziku” Sv. Pisma koji omogućava odgonetnuti širu sliku koju različiti biblijski tekstovi zajedno pletu. Zato je dobro zapisivati sve što se dadne primijetiti i u tim bilješkama naglasiti poveznice s drugim biblijskih tekstovima.

RAZMATRANJE

Samim tim aktivnim čitanjem, koje se može opisati i kao traženje obrasca u tekstovima koje se prolazi u svakom pojedinačnom molitvenom čitanju, organski se ulazi u drugi stadij toga procesa – promišljanje tj. razmatranje smisla pročitanog teksta. To se pak događa jednom kad se vjernik iščitavajući biblijski tekst zapita o specifičnom značenju teksta i onda mu gotovo spontano pažnju privuče jedna rečenica, izraz, riječ ili možda samo slika u cijelom tekstu. Tada se treba usredotočiti na taj “fokus” teksta, neka odjekuje u nutrini čitatelja, neka slobodno teku asocijacije i dojmovi, onda slijedi zgušnjavanje i konceptualizacija toga utjecaja koji biblijski tekst ima na vjernikov duh. To se postiže postavljajući sam sebi pitanja kojima se ti dojmovi “prebiru” i uređuju u smislenu poruku teksta za čitatelja. Nema nekog popisa pitanja koja sebi ovdje treba postaviti, već ih vjernik sam treba iznaći i neće uvijek ista pitanja biti primjenjiva na svaki tekst. Ta pitanja su odraz svojevrsnog razgovora koji vjernik vodi s Gospodinom kroz svetopisamskih tekst. Zato ta pitanja trebaju slijediti logiku intimne razmjene između dvije bliske osobe: treba pitati o osjećajima i raspoloženju što tekst izaziva čitatelju; na što tekst potiče ili od čega odvraća; je li tekst “težak” ili “lak” i zašto ostavlja takav dojam; izaziva li na nešto novo ili upozorava, kritizira li ili ohrabruje; otkriva li nešto prije nepoznato ili upućuje na dublje tajne vjere koju još uvijek ostaju skrivene i uvijek, naravno, kako se sve ti odnosi na samog vjernika, na koji način pogađa s obzirom na njegove kreposti, mane, odlike i grijehe, sramotne tajne i trenutke ekstatična zajedništva s Bogom, kako pridodaje razumijevanju povijesti spasenja vlastite duše?!

MOLITVA

Time se prirodno prelazi u sljedeći stadij molitvenog čitanja Sv. Pisma – samu molitvu upućenu Bogu. Razmatranjem je vjerniku otkriven smisao teksta koji njega osobno pogađa i glede kojih vjernik sad želi razgovarati s Bogom. Ova molitva treba biti izrečena vlastitim riječima i nema neke unaprijed pripremljene recitacije koju bi se moglo bez razmišljanja izreći. Naprotiv, sada se traži i više od riječi, traži se odgovor na primljenu Božju riječ u vidu pokreta duha ka Bogu – uvijek u nadi da će Duh Sveti osnažiti svaki takav nespretan pokušaj ne bi li se Gospodina zaista i doseglo. Taj pokret duha se ne može detaljnije opisati niti namjerno izazvati “iz čista mira”, jer proizlazi iz intimna odnosa s Bogom u vjeri i predstavlja najdublje težnje srca vjerničkog. Najbolje što se može opisati jest da se radi kao o “prianjanju” uz Božju volju za čovjeka. U tom trenutku to nije ni teško ni mučno, nego upotpunjuje i usredotočuje, jer vjernik je opterećen veličanstvenom svrhom, koja je plod Božje ljubavi i njegova vlastita pristanka uz sve što je Gospodin odredio. Ponekad ta molitva može izbiti u spontani “psalam” kojim duša hvali i slavi Boga u Duhu i istini. Važno je da se s takvom molitvom ne oteže kako se njezina slatkoća ne bi istanjila. Takvi su trenuci uzdignuća ka Bogu dragocjeni upravo zato što ih se ne može po volji “proizvesti”.

KONTEMPLACIJA

Baš je zato, kada nakon uzdignuća ka Bogu dođe do spuštanja natrag na zemlju, najbolji trenutak za učiniti sljedeći korak u slijedu molitvenog čitanja Sv. Pisma, a to je kontemplacija. Ovdje je riječ o smirivanju, ali i prebivanju u trenutku, u utjesi Gospodnjoj, odnosno, u sigurnosti spoznanja da je vjernik neraskidivo povezan s Bogom koji je vazda prisutan. Riječ je o iskustvu Boga u vlastitu životu, o svojevrsnoj komfornosti koja se rađa iz cjeloživotna i duboka odnosa gdje riječi više nisu potrebne. Ovaj posljednji stadij molitvenog čitanja Sv. Pisma neće doći odmah nego treba postići osjetljivost i određenu tankoćutnost duše koja će potaknuti vjernika neka se zaustavi kada bi inače okončao ovu duhovnu vježbu i jednostavno biva s “Ja-jesam” samo zato što može. Potrebno je kroz praksu otkriti da življenje vjere zapravo tome cijelo vrijeme i teži.

Sam tijek molitvenog čitanja Svetog Pisma je određena vrsta dara Duha Svetoga, koji s vremenom rađa mnogim drugim plodovima. Zato je prvi savjet svakome tko se želi početi baviti s “lectio divina” uvijek: strpljenje i povjerenje u Gospodina.