Krunica za duhovni preporod naših bližnjih
„I napisa kralj proglas svemu svom kraljevstvu da svi moraju postati jedan narod i svaki mora ostaviti svoje običaje. I svi se narodi pokoriše kraljevoj naredbi. I mnogi Izraelci prihvatiše njegovo bogoštovlje i počeše žrtvovati idolima i ne svetkovati subotu. A kralj posla u Jeruzalem, i u ostale judejske gradove, poslanice po glasnicima da se svi imaju povesti za običajima tuđinaca koji su u zemlji, pa da se u Hramu dokinu paljenice, klanice i ljevanice; da se više ne svetkuju subote i blagdani; da se onečisti Svetište i sveti narod; da se podignu oltari, sveti gajevi i idoli pa da im se žrtvuju svinje i nečiste životinje; da se više ne obrezuju djeca, da se onečiste svakom nečistoćom i gnusobom i tako zaborave Zakon i izmijene sve običaje. Tko se ne pokori kraljevoj naredbi, osuđen je na smrt. Kralj je svem kraljevstvu napisao proglase takva sadržaja i postavio je nadglednike nad svim narodom da se to provede. Svim je judejskim gradovima, svakomu napose, zapovjedio da prinose žrtve. I pridružiše im se mnogi od naroda, svi oni koji su otpali od Zakona, i zla velika učiniše u zemlji. Takvi primoraše Izraela da se skriva u svakojakim zbježištima.“ (1Mak 1,41-53)
Više od stoljeća i pol prije rođenja Isusa Krista, Jeruzalem i sav Izrael nalazio se pod vlašću helenističkog kralja Antioha IV. Epifaneja iz dinastije Seleukida, potomaka od jednog od vojskovođa Aleksandra Velikog koji su nakon njegove smrti između sebe razdijelili njegovo carstvo. U gore navedenom ulomku iz Prve knjige Makabejcima može se vidjeti kako je Antioh IV. promišljeno i sustavno iskorjenjivao vjeru u Jednoga Boga među Izraelcima. Ovdje opisani događaji su eventualno izazvali tzv. Makabejsku pobunu vjernih i pobožnih Židova pod vodstvom svećenika Matatije i njegovih sinova, posebno Jude „Makabejca“ (hrv. malj). U povijesti spasenja okolnosti Makabejske bune su stalan podsjetnik na opasnosti otpada od vjere na vlastitu propast koje se javljaju u svakom povijesnom razdoblju i zemlji.
Hrvati u dijaspori posebno su izloženi riziku otpada od vjere kako se čitave obitelji integriraju u novu zemlju. Opasnost nije neposredna ni očita. Isprva, ritam svakodnevna života teče svojim tokom i sve se čini uredu. No, kako vrijeme prolazi i mladi odrastaju u novoj okolini, roditelji će prepoznati da su njihova djeca upila vrijednosti svoga novog doma i način života svojih vršnjaka koji ih svakodnevno okružuju. Često to znači prešutno zapuštanje vjerničkih obaveza i običaja. Roditelji su pretpostavljali da će se vjera prenijeti njihovoj djeci „običajno“, kako su je i oni primili, preko tradicija i običaja koje generacijama žive u zajednici vjernika. No, previdjeli su da u novoj zemlji možda nema takve vrste zajednice kao što je ona u kojoj su oni odrasli, kao i da društvo u koje su doselili ne dijeli ni njihovu vjeru ni vrijednosti – koje su sada njihova djeca upila u školi i na ulici postavši time stranci u pogledu kulture svojim vlastitim roditeljima. Prekasno se tada roditelji sjete hrvatskih misijskih zajednica osnovanih kako bi održale vjeru predaka živom i u koje se nisu potrudili integrirati svoju djecu izuzev u onim rijetkim prilikama primanja sakramenata i godišnjeg odlaska na svetu misu o Božiću i Uskrsu. Sada se ti roditelji u svojoj starosti suočavaju s gorkom stvarnošću da im na smrtnoj postelji neće imati tko pozvati svećenika za ispovijed i bolesničko pomazanje ni izmoliti „Pokoj vječni“ o posljednjem dahu. Utoliko gore, njihovu djecu čeka ista sudbina, jer oni ne mogu svojoj djeci prenijeti ono što ni sami nisu primili.
Zajednica vjernika pri Hrvatskoj katoličkoj misiji u Hamburgu broji mnoge takve tragične obitelji koje su glede vjere razdijeljene i ranjene. Tisuće onih koji su odrasli ili rođeni u Hamburgu, jer su njihovi roditelji žrtvovali sve kako bi imali bolji život, žive kao da nema Boga uskraćujući svojim očevima i majkama onu eshatološku nadu da će opet biti ujedinjeni u Kraljevstvu Božjem po uskrsnuću mrtvih.
Ova molitva za duhovni preporod naše vjerničke zajednice služi još jednoj svrsi: ovo je također i prilika za one obitelji s još uvijek maloljetnom djecom da ih približe Bogu učeći ih moliti vlastitim primjerom i dublje integriraju u tkivo naše misijske zajednice vjernika. Stidljivost ne može biti isprika propustu učiniti sve što je moguće za spasenje vlastite djece. Vjeronauk jednom tjednom neće puno pomoći ako se kršćanska vjera ne živi u obitelji, a slavlje velikih svetkovina kao što su Uskrs, Božić i Svi sveti svede na neki mutni spomen svoga istinskog značenja redovito zagušen lažnim sjajem pseudoreligije konzumerizma.
Sve obitelji koje žele predvoditi krunicu prije svete mise u posljednju nedjelju mjeseca mogu se javiti p. Mirku Vlku na e-mail adresu mirko.vlk.op@gmail.com ili na broj mobitela 0174 635 2531. Naravno, može se uvijek i prijaviti osobno nakon nedjeljne svete mise.
