Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

Krunica – evanđeoska molitva



Krunica je “evanđeoska molitva” izjava je pape Pavla VI. – “Sažetak svega Evanđelja” reče Papa Pio XII. – “Biblija siromašnih” – nazva je blaženi papa Ivan XXIII.

U 12. stoljeću širi se praksa moljenja 150 Zdravomarija pa nastaje Psaltir Zdravomarija. Ovom molitvenom ponavljanju Zdravomarija dodalo se s vremenom razmatranje otajstava iz evanđelja uz spominjanje  Marijinih zasluga i kreposti.

 

Dominikancu Jakovu Sprengeru (+1496.) pripisuju podjelu otajstava, a dominikanac Alan de la Roche (+1478.) predložio je da se moli u tri dijela po pet otajstava s razmatranjima o radosti, žalosti i slave Isusova otkupiteljskog djela, za koja kaže da su “duša te molitve”, pa ga drže utemeljiteljem današnje krunice.
Dominikanac, papa Pio  V., tumači i potvrđuje 1569. godine ovakav oblik krunice, koji je očuvan sve do naših dana. Kod Dominikanaca postoji legenda o postanku Krunice. Predaja govori da se Majka Božja ukazala godine 1208. u bukonskoj šumi blizu Toulusee Dominiku, utemeljitelju Reda propovjednika.

Gospa mu je rekla neka propovijeda i širi molitvu Krunice, koja će biti štit strijelama neprijatelja, bedem Crkvi, te da će molitelji u svako doba steći velike milosti, jer će Nju uvijek naći spremnu za pomoć i obranu. U izvješćima dominikanskih redovnica iz krugova mistike XIV st. uz rijeku Rajnu u Njemačkoj, zvanu “rajnska mistika”, stoji da se u moljenju krunice držalo tri pedesetice, to jest. 150 Zdravomarija.

Svaka od tih pedesetica bila je poput vijenca od ruža koji se stavljao na glavu Marijina kipa. Odatle naziv “Rosenkranz” -ružarij – a od latinskog «rosarium» naziva se rozarij, ružarij, vijenac od ruža – krunica. U srednjovjekovnoj ikonografiji od kraja XV. st. krunica se redovito prikazuje vijencem od 50 bijelih ruža koji predstavlja 50 Zdravomarija, a u nj  se umeće veće crvene ruže, simbole Očenaša, ili medaljon s prikazom pojedinih otajstava sv. ružarija.

Krunica je “evanđeoska molitva” izjava je pape Pavla VI. – “Sažetak svega Evanđelja” reče Papa Pio XII. – “Biblija siromašnih” – nazva je blaženi papa Ivan XXIII. – Ona nam ukratko predstavlja glavna otajstva kršćanske vjere i u njih nas prenosi.  Tako moleći krunicu umom i srcem hodočastimo u Nazaret, mjesto anđeoskog naviještenja Bl. Djevici Mariji, pa u Ain Karem, mjesto Marijinog pohođenja rođakinji Elizabeti i rodno mjesto sv. Ivana Krstitelja, a zatim u Betlehem, rodni Isusov grad, pa u Jeruzalem mjesto Isusovog prikazanja i našašća u Hramu.

Misaono se uprisutnjujemo na Jordan, mjesto Isusova krštenja, pa u Kanu Galilejsku, gdje se Isus na svadbi objavio i pobudio vjeru učenika, zatim po Isusovoj domovini gdje je naviještao Radosnu vijest, – na Tabor, mjesto probraženja. Slijedimo Isusa u dvoranu posljednje večere, pa u otajstvo muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća te silaska Duha Svetoga… Ispovijedamo da je nakon ovozemaljskoga života Isusova Majka koja je pratila Božanskog Sina na zemlji s njime i u slavi te sudjeluje u punini života u Bogu i s Bogom u zajedništvu svetih.

Koliko god izgovaranjem Zdravomarija Krunica bila marijanska, krunica je još više kristološka molitva: u njezinu središtu je Isus i njegovo spasenjsko djelo  s kojim je najtješnje povezana Blažena Djevica. Spasitelj je preko nje ušao u ljudsku povijest – kroz muku i smrt na križu u uskrsnuće – i s Majkom u proslavu. Moliti krunicu znači razmatrati ta otajstva i time uranjati u povijest ljudskoga spasenja zajedno s Majkom Gospodinovom.

Sv. Pio V., papa, dominikanac, – molio je s narodom krunicu za vrijeme bitke kod Lepanta 1571. godine i pobjedu kršćanskog brodovlja nad turskom velesilom pripisao  Blaženoj Djevici Mariji. U znak  zahvalnosti za ovu veliku i važnu pobjedu kršćanstva, koja se zbila u Prvu nedjelju listopada, tada sa nadnevkom 7. listopada, Papa Pio V. je 1572. ustanovio blagdan GOSPE OD POBJEDE, a njegov nasljednik papa Grgur XIII.  1573. godine preimenovao je blagdan te se sve do danas slavi i naziva “Blagdan Kraljice sv. krunice”.

Isti papa Pio V. u buli Consueverunt Romani Pontifices, objavljenoj 17. rujna 1569. godine ističe da se Krunica ili Psaltir Blažene Djevice Marije – koji se sastoji od 150 Zdravomarija, kao što i Psaltir sadrži 150 psalama – ubraja među najbolje načine molitve i razmatranja otajstava iz života Isusa Krista. To je lagan način molitve  i na dohvat svima. Na svaku deseticu dolazi po jedan Očenaš.

Ovim je papa Pio V. doprinio konačnom oblikovanju i crkvenoj potvrdi Krunice.  A isti papa Papa Pio V. (1566-1572) Apostolskim pismom (Breve) Inter desiderabilia od 29. lipnja 1669. ovaj je papa odredio  da nitko ne  smije osnivati bratovštine sv. Krunice osim Vrhovnog Učitelja dominikanskog reda ili onih kojima on to povjeri. Tako je apostolat Krunice Crkva službeno povjerila Redu propovjednika i taj polog  je za dominikance karizmatski dar. Spomenimo i to da je Krunica na kožnom pojasu dio službenog  redovničkog  odijela dominikanca.

više na Dominikanci i krunica