Projekt „Glasnici nade“ je spoj suvremenih glazbenih izričaja s temeljnim kršćanskim naukom! "Povezivanje profanog i prolaznog rock'n'rolla s ne-prolaznim Evanđeljem nesumnjivo je veoma bizarno, ali se događa", kako kaže p. Anto Bobaš.

Ken Tamplin i njegov band “SHOUT” rokaju za Gospodina u 249. emisiji kršćanskog rocka



Kad je Isus čuo da je Ivan predan, povuče se u Galileju. Ostavi Nazaret te ode i nastani se u Kafarnaumu, uz more, na području Zebulunovu i Naftalijevu da se ispuni što je rečeno po proroku Izaiji:

„Zemlja Zebulunova i zemlja Naftalijeva, put uz more, s one strane Jordana, Galileja poganska –narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“

Otada je Isus počeo propovijedati: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“

Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!“

Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.

I obilazio je Isus svom Galilejom naučavajući po njihovim sinagogama, propovijedajući evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć u narodu.

I glas se o njemu pronese svom Sirijom. I donosili su mu sve koji bolovahu od najrazličitijih bolesti i patnja – opsjednute, mjesečare, uzete – i on ih ozdravljaše.

Za njim je pohrlio silan svijet iz Galileje, Dekapola, Jeruzalema, Judeje i Transjordanije.

 

Ingrid Bacher napisala je lijepu priču o jednom prijatelju, čije ime ni ne poznaje. – Priča govori o tome, kako se za Isusovo nasljedovanje u ovom našem vremenu i ne traži baš previše, kako si mi to možda često umišljamo.

 Ima već dugo vremena od kako sam vam htio pričat’ nešto o jednom prijatelju, čije ime zapravo uopće ni ne znam. Čovjek je to, ni po čemu drukčiji od onih s kojima se vozim u tramvaju, obično ga sretnem iznenada, i uvijek ga sigurno prepoznam – on je taj.

– Najranije slike iz djetinjstva sjećaju me na čovjeka, koji nam je znao vratiti loptu kad bi odletjela na ulicu, dok smo igrali na školskom dvorištu.

– I onda je bio on uz mene, kad se nisam usudio ući dublje u vodu, a on me je hrabrio govoreći: „naravno da ti znaš plivati!“. – I pomag’o mi, sve dok nisam osjetio da se počinjem održavati na površini vode.

– Nedavno sam ga opet susreo, kad je zast’o sa svojim autom, da bi’ ja mirno mog’o prijeć’ na drugu stranu ulice. Prijateljski mi se nasmiješio, tako da sam čitav dan bio dobre volje, jer sam živio od tog njegovog osmijeha.

I sinoć kad sam iš’o iz kina, opet sam ga susreo. Padalo je luđački i on me je uzeo pod svoj kišobran. Nije otiš’o od mene sve dok me nije doveo do tramvajske stanice, koja je bila natkrivena.

Jednom sam ga sreo kako razgovara s nekim pijanim mladićem, koji je ležao u blatu pokraj ceste. Primijetio ga je dok se vozio u svome autu. Stao je i svim silama ga je pokušav’o podić’ iz blata u kojem je lež’o, ali mu nije polazilo za rukom. Znatiželjne glave su ga promatrale, kimale i okretale se uz psovke i ružne riječi. Pomog’o sam mu da unesemo tog mladića u auto i odveli smo ga u bolnicu.

I što vam duže govorim o tom čovjeku, sve mi više pričâ pada napamet, gdje sam ga – i kad sam ga sreo. – I kol’ko sam ih sreo!

Svatko od nas upozn’o je makar jednog takvog čovjeka; to je onaj drugi, ona druga, nepoznati, koji se odjednom nađu kraj tebe kad ti zatreba, i ti ga primijetiš.

Baš k’o i jutros, kad sam prespav’o, i kad sam zakasnio na autobus. I tad’ je on staj’o pokraj mene, sa svojom školskom torbom. I gled’o je k’o i ja za autobusom, a onda glasno rekao: „Bože, pa uvijek zakasnim!“ Obojica smo se nasmijali, k’o da je nekakva šala zakasnit’ ujutro na autobus i gledat’ ga kako odlazi.“

 

U 249. emisiji kršćanskog rocka slušat ćemo nastavak moćnog zvuka gitare, kršćanskog momka, koga smo slušali i u prošloj (a slušat ćemo ga ako Bog da i u idućoj) emisiji kršćanskog rocka.

Najprije je djelovao u kršćanskom metal bendu „Shout“; a onda nakon sudskih procesa i ne-mogućnosti korištenja imena svoga benda – uz ime „Shout“, stavlja i svoje prezime „Tamplin“, što ćemo u ovoj emisiji i slušati.

A onda se potpuno okreće projektu pod vlastitim imenom i prezimenom „Ken Tamplin“, o čemu ćemo više u slavljeničkoj idućoj 250.-oj emisiji kršćanskog rocka.

 

Ti, sve što trebaš učinit’,  klikni na ovaj link: