Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

I zato Bog

Jesi li sretan? Uistinu sretan? Ne onaj naivan pojam sreće, čiji je sadržaj u tome da su ti svi voljeni zdravi i da radiš posao u kojem uživaš. Leži li možda sreća u punim bankovnim računima, u izgledu i dotjerivanju, luksuzu ili društvenom statusu, titulama i diplomama na zidu? Što bi se dogodilo s tvojom srećom kada bi nešto od gore navedenog izostalo? Prestaje li život biti vrijedan življenja gubitkom novca, statusa i zdravlja? Koji su kriteriji za sreću, mir i blagostanje? Uza svu neizbježnu patnju u svijetu, nameće se pitanje je li istinska radost uopće moguća?

„Uistinu jaram je moj sladak i breme moje lako.“ Mt 23,4

Tko uzme svoj križ i krene za Gospodinom, svaka suza koju prolije na tom putu, svaka kapljica znoja, svaka briga, sve neprospavane noći, sva bol, svako naprezanje, svaki mukotrpni trud i rad postaje mu sladak, ljubljen i poštovan. Zašto? Jaram naš postaje sladak i breme lako kada se odlučimo za Istinu, jer tada sve zadobiva smisao. Žeđajući tu Istinu spoznajemo da svo vrijeme provedeno čitajući i razmatrajući riječi Sv. Pisma nije protraćeno i da odlazak na sv. misu nije nešto što činimo da se, eto, osjećamo bolje, nego da nam se tu u intimnom činu sv. Pričesti daruje živi Bog. On nam se daje da bi prožeo svaki atom i djelić naše osobe i ako mu dopustimo, izbaci i iskorijeni grijeh iz nas.

Odnos s Bogom na tako intiman način je izazov u kojem pobjeđujemo sami sebe dopuštajući sebi živjeti Božju volju (Iv 6, 38-40), puštajući Duhu Svetom koji prebiva u nama da djeluje, čineći nas kristolikima, kako bismo se izdigli iznad svake patnje, grijeha i ranjenosti Bogu. Ostvarivanjem odnosa s Bogom postaje nam jasno da biti zdrav, normalan, miran i radostan znači biti pomiren s Bogom i da je naš život u povijesti milosni dar u kojemu se odlučujemo za vječnost s Njim ili besmrtnost bez Njega – pakao.

„Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga! Mt 17,5

Odlukom za Boga počinjemo graditi svoj život na stijeni (Mt 7, 24-27). Ta odluka zahtjeva pitanje: „Tko sam uopće ja, tko je to čovjek?“ Tek nam Bog, naš Stvoritelj može reći tko smo i koja je njegova volja za nas. Boraveći u Bogu, u iskrenoj molitvi, spoznajemo i upoznajemo sebe, svoje talente. Kako ostvariti taj odnos? Čovjek, ono JA dolazi do izražaja, ostvaruje svoju individualnost i autentičnost u pomirenju s Bogom po Kristu Isusu, ucijepljen u Njega kroz sakramente Pomirenja i Euharistije blagujući njegovo Tijelo.

Zašto tek tada? Spoznati se može jedino u istini, u odnosu koji je istinit. Odnos Oca, Sina i Duha Svetog je ono najintimnije u Bogu, a po Sinu imamo pristup toj Svetinji nad svetinjama (Iv 10, 9; Iv 14, 6a). Taj odnos je razgovor – Riječ koja izlazi od „nekoga” i upućena je „nekomu”. Vrata u taj odnos je sam Krist – blagovanje njegova Tijela. Kroz taj čin se ucijepljujemo u Krista; bivamo poput Krista (Gal 2, 20), jer jedino Sin ima pristup Ocu (Iv 14, 6b).

„Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama.“ Lk 17, 20-21

Takav odnos (Kraljevstvo Božje) koji je jedan, nedjeljiv, bismo trebali izgraditi sa svojim bližnjima u svijetu, a to je moguće tek kada se izložimo svjetlu Istine u kojoj nema obmana, laži, oholosti, zavisti, ogovaranja i licimjerja. Problem nastaje onda kada trebamo priznati da smo baš takvi, da se ne možemo sami promijeniti i da nam treba oprost i pomoć. Ono što slijedi ogledajući se u Istini jest uviđaj da smo ljubljena djeca Božja i da svatko ima nešto sebi svojstveno – svojevrsni talent. Postaje nam jasno da je svatko od nas bitan u Božjem spasenjskom planu: upravo sam JA bitan/bitna i Bog je od svih mogućih „kombinacija“, „izkombinirao“ baš mene i pustio me da živim.

Slučajnost? Pa ne baš. Kraljevstvo Božje ne funkcionira bez nas. Jesmo li svjesni toga? Tu leži naša vrijednost ali i odgovornost. Svojim talentom – vlastitim postojanjem, u zajedničkim iskustvima, utječemo na ljude oko sebe, svoju okolinu (obitelj , kolege i prijatelje), utječemo na oblikovanje i funkcioniranje njihove osobnosti. Da nas nema, naši bližnji ne bi bili iste osobe, bili bi siromašniji za nas i obrnuto. Razvijamo li i umnažamo taj talent?

„Aleluja! Zakraljeva Gospod, Bog naš, Svevladar! Radujmo se i kličimo i slavu mu dajmo jer dođe svadba Jaganjčeva, opremila se Zaručnica njegova! Dano joj je odjenuti se u lan tanan, blistav i čist! Otk 19, 6b-8

Teško nam je prihvatiti da nas baš takve, prljave i s manama, hoće Svemogući i jedini Bog. Nije nam lako spoznati da nas Bog čeka, odnosno da nam ide u susret sa svadbenim, bijelim ruhom iako smo „nevjerna Zaručnica“ i da nam ga poklanja ako ga zatražimo oprost. Lakše nam je povjerovati da Boga nema, da je to izmišljotina davne prošlosti koja nije poznavala empirijsku znanost. Ili je lakše vjerovati u neosobnoga Boga koji je stvorio svijet i zakone da ga uzdržavaju jer taj Bog ne zahtjeva odnos, promjenu i odgovornost zadobivenu prihvaćanjem činjenice da smo željeni od Boga baš takvi, sviđali se sebi samima ili ne (Iz 43,1; Iz 49, 16).

Odgovornost je prihvatiti da si jedinstven jer to znači da možeš biti promjena u društvu i svijetu; na bolje ili na gore – TI BIRAŠ! Promijeni sebe i time promijeni svoje bližnje, zajednicu, grad i svijet. Kada se izliječimo svojih krivih slika o Bogu pronalazimo pravu sliku o sebi, bližnjima, čovjeku i cijelom stvorenju. Dana nam je sloboda u kojoj se možemo odlučiti i protiv Boga i ukazano nam povjerenje da ćemo spoznati da je samo On put i ispunjenje svih naših čežnji.

„Djeca se božja zovemo, i jesmo!“ 1 Iv 3, 1b

U miru sa samima sobom ostvarujemo zdravu distancu kako prema sebi samima tako i bližnjima, ne dopuštajući da njihove uvrede utječu na naš odnos prema njima i da se navežemo na tuđe mišljenje. Nasuprot tome, prema Bogu trebamo ukloniti svaku distancu jer tek u sjedinjenju s Njim koji je jedini stalan, neprolazan, vječan bivamo u stvarnosti i slobodi od navezanosti na stvari i osobe i oslobođeni ovisnosti – spremni za vječnost. Radost i mir koje nam nitko ne može oduzeti!

Živeći izvan odnosa s Bogom živimo u laži, jer Bog je istina. Ne živimo nego životarimo, čekajući da nas konačno smrt svlada. Takav život se pretvara u puki teatar apsurda, svijet postaje pozornica na kojoj se odvija natjecanje u uspjehu, moći, bogatstvu, izgledu i ljepoti. Odbacujemo identitet djeteta Božjeg i gradimo lažni identitet i izričemo svoju posebnost ekstravagantnim modnim izričajem, neuobičajenim frizurama i modernom uređenju doma – gradimo na prolaznim stvarima; na pijesku. Tek u iskazivanju vlastite osobitosti bez sjaja skupocjenih odjevnih predmeta i automobila, bez uznositosti poradi vlastitih postignuća, samo u Kristu, u relaciji s Njim, koji je jedini istina, postojimo. To je ono neprolazno. To sam JA.

Anđelina Budimir