Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

Godišnjica Sve pokojne braće i sestara Reda propovjednika



 

Dana 7. studenog, naš Red, narod krštenika, koji k Bogu ide predan apostolskoj službi, slavio blagdan braće i sestara koji u nebu uživaju, potpuno združeni s Kristom u slavi. Dana 8. studenog sjećamo se onih koji su se preselili iz ovoga života i otišli pred nama sa znakom vjere: na ovu godišnjicu upravljamo Bogu zagovome molitve za njih.

Iz Knjige o smrtnosti, svetog Ciprijana, biskupa

 

I nama najmanjima i najneznatnijima koliko je puta objavljeno, kako često i očito od Boga zapovjeđeno da neprestance osporavam i javno propovijedam kako ne treba oplakivati našu braću koju je Gospodin pozvao i od svijeta oslobodio. Ta znamo da ih ne gubimo, nego ih naprijed šaljemo da budu naši prethodnici. Treba da ih želimo kao one koji su otputovali, ili koji su otplovili, a ne da za njime plačemo. Ne treba ovdje oblačiti cmu odjeću kad su oni ondje dobili bijelu. Ne smijemo poganima dati priliku da nas po zasluzi i opravdano kore što one o kojima kažemo da žive kod Boga, oplakujemo kao nestale i izgubljene. Tako onu vjeru koju iskazujemo riječju i glasom ne pokazujemo svjedočanstvom srca i duše. Izdajemo svoju nadu i vjeru, a ono što kažemo očituje se kao zavaravanje, izmišljotina i privid. Ništa ne koristi riječima očitovati krepost, a djelima ne vršiti istinu.

I apostol Pavao kori i kudi i u grijeh vjernicima upisuje ako se pretjerano žaloste zbog svojih pokojnika. Nećemo, kaže, da budete u neznanju, braćo, glede onih koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. Kaže, dakle, da se pretjerano žaloste zbog svojih pokojnika oni koji nemaju nade.

Mi pak koji živimo i u Boga vjerujemo i uzdamo se da je Krist za nas umro i uskrsnuo – mi koji ostajemo u Kristu te po njemu i u njemu uskrsavamo, zašto i mi sami ne želimo otići odavle, ili zašto one naše koji su preminuli oplakujemo kao izgubljene? A ipak nas Krist, Gospodin i Bog naš, opominje i kaže: Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u me, ako i umre, živjet će; i svaki koji živi i vjeruje u me neće umrijeti dovijeka. Ako u Krista vjerujemo, ako se pouzdajemo u njegove riječi i obećanja te nećemo umrijeti dovijeka, pođimo u radosnoj sigurnosti ka Kristu, s kojim ćemo živjeti i kraljevati u vijeke.

Što pak umiremo, smrću prelazimo u besmrtnost; ne može nastupiti život vječni ako se odavle ne iziđe. To nije propast, nego prijelaz i pristup u vječnost nakon tijeka vremenitog života. Tko se ne bi žurio da prijeđe na bolje? Tko se ne želi promijeniti i preobraziti u Kristovu sliku te postići dostojanstvo nebeske slave? Ta Apostol propovijeda i kaže: Naša je domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve podložiti, on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome.

Prigrlimo dan koji svakomu od nas dodjeljuje njegov Dom, koji će nas odavle otrgnuti, osloboditi svjetovnih spona te vratiti u nebo, u Kraljevstvo. Tko se iz tuđine ne bi žurio vratiti u domovinu? Tko, pio veći u svoj zavičaj, ne bi žarko želio povoljan vjetar kako bi ubrzo mogao zagrliti svoje drage?

A mi raj smatramo svojom domovinom. Tamo nas čeka velik broj naših dragih, za nama čezne golemo mnoštvo roditelja, braće, sinova i kćeri: oni su već sigurni za svoje spasenje, ali su zabrinuti za naše. K njima se, predraga braćo, žurimo, te potičimo želju da ubrzo budemo s njima, da ubrzo dođemu Kristu.

(Br. 20-22, 26: PL 4, 596-597; 601-602)