Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

Duh Sveti – vjeronauk nedjeljom – 24.I.2021.



RUAH – Duh Božji u Starom zavjetu

Hebrejska riječ “RUAH” upućuje na povezanost duha i života. Izvorno označava iznenadno i snažno kretanje zraka, vjetra ili disanja. U starozavjetnim tekstovima “RUAH” obuhvaća širok spektar značenja: (a) potiče neobične ljudske sposobnosti (usp. Post 41,38) i talente (usp. Iz 28,3; 31,3; 35,31); (b) prožima cijeloga čovjeka, iako ne postaje dijelom ljudske naravi, jer je božanskog porijekla, sam stvarateljski i životvorni dah koji dolazi od Boga (ups. Post 2,7; Ps 104; Job 34); (c) Knjiga Mudrosti ističe vezu između Mudrosti i Duha, isto božansko porijeklo i nadnaravni utjecaj na čovjeka (usp. Mudr 1,7; 12,1; 7,21).

Sve što Stari zavjet otkriva o Božjemu Duhu može se sažeti na sljedeći način:

Božji duh je transcendentna stvarnost, tj. Božanske naravi. On pripada Bogu i ne djeluje nezavisno od Boga da bi ga se moglo smatrati zasebnim božanstvom. Bog je samo Jedan, ali je po svome Duhu prisutan kako u svijetu, tako u čovjeku.

Božji duh je neuhvatljiv, pojavljuje se gdje ga se najmanje očekuje. On stvara novi život, te nadahnjuje i vodi proroke, suce i kraljeve. On spašava, posvećuje i uzdiže ljudsko i zemaljsko.

Duh Božji, s jedne strane, djeluje pojedinačno, prožima snažne osobnosti iz starozavjetne povijesti, aktivan je iznutra, kroz čovjekov duh, zbog čega se izražava subjektivno. S druge strane, Duh Božji je i univerzalan, usmjeren na sav svijet – obnavlja i uređuje; zato je nerazdvojiv od Božje Riječi i Božjega spasenjskog nauma.

Djelovanje Duha Božjeg je nutarnje, tj. introspektivno, stoga se učinak Duha na čovjeka očituje kao mudrost, dar prosudbe i razlučivanja, pa i uprisutnjavanja Boga.

PNEUMA – Duh Sveti u Novom zavjetu

Apostol Pavao najdalje odlazi pokušavajući objasniti tko je Duh Sveti (grč. pneuma hagion). Za Pavla Duh nije neka anonimna sila, nego način djelovanja uskrsloga Gospodina, eshatološki dar i snaga Božja. Stoga Pavao usmjerava svoju pozornost ne toliko na razlikovanje, koliko na jedinstvo spasenjskoga djelovanja Oca, Sina i Duha Svetoga. “Pneuma” nije tek druga riječ za Krista ili Boga. Duh se pojavljuje kao subjekt u procesu oslobođenja (usp. Gal 4,5-7; 2Kor 3,17; Rim 8,2), oživotvorenja (2Kor 3,6; Rim 8,10), posvećenja (1Kor 6,11); on daruje karizme (1Kor 12), on je svjedok (Rim 8,16), zagovornik (Rim 8,26), objavitelj (1Kor 2,10.12; 2Kor 6,4.6), nadahnitelj navjestitelja (1Sol 1,5; 2Kor 3,6) i vođa (Rim 8,14).

Dakle, ono što je Duh Sveti se saznaje po onom što Duh čini. U Duhu Svetome vjernici doživljavaju Božju bliskost u Isusu Kristu, koji daruje novi život (slobodu) i sposobnost novih odnosa (ljubav). Po Duhu Svetome uskrsli Gospodin ujedinjuje vjernike sa sobom i jedne s drugima.

Prvo djelovanje Duha u kršćanima je sloboda. Time Pavao opisuje slobodu od Zakona. Vjernik se ne mora dokazati pred Bogom vlastitom snagom i djelom, nego se smije nadati po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Duh Sveti daje zalog tome pouzdanju. U tome smislu Pavao vjeruje da su kršćani opravdani, posvećeni po Kristu (usp. 1Kor 1,2; 2Kor 5,21; Rim 8,1) snagom Duha Svetog (usp. Rim 14,17; 15,16). Dakle, Pavao u djelovanju Duha Svetog vidi slobodu od grijeha, smrti, sila svijeta i podzemlja, u konačnici slobodu od sebe samoga.

Druga temeljna posljedica djelovanja Duha Svetoga jest ljubav, čijom su snagom vjernici povezani s Kristom i Ocem, kao i međusobno. Ljubav podrazumijeva nagnuće milosti, koju Bog u Duhu donosi ljudima. Pavao vidi Duha Svetoga vodičem kršćanskoga života, kao onoga koji pojedinca jednako nosi i obvezuje, koji mu je istovremeno dar i zadaća: budući da su kršćani “ispunjeni Duhom” i “od Duha žive”, trebaju težiti za tim da ih “Duh Sveti vodi”. Često ponavljane antiteze između duha i tijela (usp. Gal 3,3; 5,17; Rim 8,9), zakona i duha (usp. Gal 5,8), duha i slova (usp. Rim 2,29; 7,6) upozoravaju na rizik prestati “biti u Duhu” ako se nadahnuće Duha zamijeni vlastitom samovoljom.

DUHOVI – PEDESETNICA – Djelovanje Duha Svetoga u Crkvi

Što je evanđelist Luka htio u Djelima Apostolskim pokazati opisom Duhova (usp. Dj 2 5-13)? Prije svega, paralelu između Isusova krštenja i Duhova. U obje prilike riječ je o darivanju Duha i kako dar Duha služi budućem proročkom navještaju. Time je evanđelist Luka htio izraziti da je sinovstvo Isusa Krista postalo po Duhu Svetom dar svim vjernicima. Učenici Kristovi su na blagdan Duhova bili su ispunjeni silom Duha Svetoga, darovan im je onaj obećani Branitelj, da bi naviještali Evanđelje Isusa Krista svim narodima. Kako apostol Petar to objašnjava: «Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako sada gledate i slušate» (Dj 2,33).

Dakle, Crkva nastavlja Isusovo djelo, ali nije prepuštena sama sebi, nego je poduprta snagom Duha Svetog koji ju povezuje s uskrslim Gospodinom i s Bogom Ocem. Duh Sveti daruje vjernicima snagu i hrabrost ispovijedati vjeru u Uskrsloga Krista i pomaže Crkvu u misijskome poslanju (Dj 20,22-24; Dj 8,29.39). Duh Sveti omogućava međusobno razumijevanje i jedinstvo u vjeri. To djelovanje Duha u Crkvi se još naziva “intellectus fidei”.

Duh Sveti djeluje u Predaji (duhovnost, pobožnosti, teologija tj. život Crkve pretočen u umjetnost, arhitekturu, pisana djela i različite oblike življenja vjere, od redovništva do karitativnog djelovanja) i odlukama crkvenog Učiteljstva (tj. crkvena hijerarhija, Papa i biskupi, koji čuvaju i promiču pravovjerno tumačenje pologa vjere, od crkvenih koncila do papinskih enciklika i motu proprija) – dva različita izričaja jednog te istog počela. To se posebno očituje kroz pravovjerno tumačenje Svetog Pisma, kao i kroz valjano bogoslužje, posebno kroz podijeljivanje sakramenata koji su vidljivi zanci nevidljive Božje milosti. Dakle, djelovanje Duha Svetoga se posebno očituje kroz djelovanje milosti Božje. Milost je sila Duha Svetoga koju Bog izlijeva na čovjeka da primi sedam darova Duha Svetoga (obrađeno u posebnom podnaslovu kasnije u ovom tekstu)

KARIZME – katolička perspektiva

Darovi koje Duh Sveti posreduje vjernicima se također još nazivaju i “karizmama” (od grčke riječi haris, koja znači dar ili milost). Danas se termin “karizma” povezuje s tzv. karizmatskim pokretom koji na specifičan način definira i kategorizira tzv. izvanredne darove Duha Svetoga koji često imaju naglašenu nadnaravnu dimenziju, a to su: dar jezikâ, dar proroštva i dar tumačenja jezikâ, dar znanja, dar razlikovanja duhova i riječ mudrosti, dar vjere, darovi ozdravljanja i moć čudesa.

Ova kategorizacija u devet izvanrednih darova Duha Svetoga kojima se danas praktički ekskluzivno pripisuje naziv “karizma” i sugerira da vjernik mora biti u posebnom stanju milosti ili na neki otajstven način izabran od Duha kako bi ga primio jest posljedica protestantskog pentakostalnog shvaćanja Božje milosti i darova Duha Svetoga. Protestanti su u 16. stoljeću zanijekali posredovanje Božje milosti po sakramentima i tako otpali od zajedničkog pologa vjere koji dijele sve ostale grane kršćanstva: Katolička crkva, Pravoslavna crkva i Crkve istočnih kršćana. Pentakostalni karizmatski pokreti koji nastaje krajem 19. st. i početkom 20. st. u specifičnom kontekstu američke religioznosti jest protestantski pokušaj da na neki način zamijene sakramente Crkve kao izravne i najizvrsnije izvore Božje milosti.

Karizmatska obnova ima svoje mjesto u Katoličkoj crkvi, ali ne i protestantsko shvaćanje karizmi tj. darova Duha Svetoga. Tradicija Katoličke crkve nasljeduje puno šire shvaćanje djelovanje Duha Svetoga u povijesti spasenja koje katolička karizmatska obnova treba promicati. Ta tradicija obuhvaća ne samo izvanredne darove Duha Svetoga koje pentakostalni protestanti naglašavaju nego i cjelokupnu mističku tradiciju Crkve koju predstavljaju veliki katolički sveci, od kojih su mnogi crkveni naučitelji i utemeljitelji redovničkih zajednica kao npr. sv. Franjo i sv. Dominik. Upravo nam primjer tih svetaca potvrđuje tisućuljetni nauk Crkve da darovi Duha Svetoga uvijek služe obraćenju srca i spasenju duša bližnjih, oslobođenju od robovanja grijehu, navještanju Evanđelja te izgradnji i preobrazbi Crkve tako da što savršenije slavi Uskrsloga Krista.

Upravo po tom kriteriju treba prosuđivati svakoga tko tvrdi da ima karizme – što je ustvari svaka krštena osoba. Ako ta osoba prije svega radi na spasenju duša i navještanju Evanđelja, onda ona uistinu u onom katoličkom smislu jest karizmatik, jer vrši volju Boga Oca po Kristu i s Kristom snagom i silom Duha Svetoga. Možda najbolji primjer takve osobe u Crkvi u Hrvata u živućem sjećanju jest pokojni fra Zvjezdan Linić – mnoge njegove propovijedi, meditacije i duhovne obnove mogu se naći na Youtubeu i koga zanima više neka ih potraži i posluša.

Darovi Duha Svetoga

Kao što je ovaj tekst već spomenuo, darovi Duha Svetoga su iznimno širok pojam koji obuhvaća, podupire i vodi život vjernika, njegovo življenje vjere. Tradicija Crkve govori o Sedam Darova Duha Svetoga. Ne radi se o strogoj i pojmovno specifičnoj podjeli nekih posebnih i isključivo nadnaravnih sposobnosti. Darovi Duha Svetoga uzdižu samu čovjekovu narav, cijelo ljudsko biće, čineći ga više kristolikim – nalik Kristu.

Darovi Duha Svetoga usavršavaju kreposti onih koji primaju njegove darove. Kreposti se odnose na čovjekov razum, volju i osjećaje, a uvijek su podložne čovjekovu htijenju, bilo da su naravne, bilo posredovane milošću Božjom. Darovi Duha Svetoga usavršavaju čovjekova nastojanja ka svetosti i spasenju. Duh Sveti ih daje kako i kada hoće, na koliko hoće (nekad samo jednom, a nekad opetovano ili trajno). Darovi pojedincima uvijek usavršuju i cijelu vjerničku zajednicu koja onda uživa plodove Duha Svetoga, tj. jedinstvo, zajedništvo, međusobnu ljubav.

Dar mudrosti se odnosi na čovjekova nastojanja u umu i volji. Nije riječ o nekom znanju ni o spoznaji, već o usavršenju kreposti milosrđa – koji je obdaren mudrošću djeluje prema drugome poput sama Krista, daje se za spasenje čovjeka iz ljubavi prema Bogu Ocu.

Dar razuma osvještava za tajne vjere i čini osjetljivim za djelovanje Božje providnosti u povijesti spasenja ne bi li vjernik prepoznao kako Duh Sveti vodi čovječanstvo prema eshatonu tj. Kraljevstvu Božjem.

Dar savjeta je usavršenje kreposti razboritosti. Riječ je o vrsti intuicije koja vodi u prosuđivanju, posebno u teškim i zbunjujućim okolnostima. Dok dar razuma čini osjetljivim za Božje providnosno vodstvo, darom savjeta Duha Svetoga usmjerava vjernika kako živjeti u skladu s Božjom voljom za čovjeka. Darovi razuma i savjesti usavršuju zajedno krepost vjere.

Dar jakosti usavršuje kreposti hrabrosti i izdržljivosti. Riječ je o ustrajnosti i nepokolebljivosti u protivljenju zlu i činjenju dobra.

Dar znanja dopušta čovjeku sagledati sebe, ljudski rod i cio svijet što je više moguće iz Božje perspektive, ali i vidjeti Božje veličanstvo, barem djelomično.

Dar pobožnosti usavršava krepost poniznosti i omogućuje čovjeku prepoznati vlastitu ovisnost o Bogu i kako mu pristupiti na prikladan način – sa strahopoštovanjem, hvalom i slavom. Ovaj dar nije izvanjska religioznost, već omogućava vjerniku u svojoj dubini živjeti zajedništvo sa Stvoriteljem. Dar pobožnosti je usavršenje kreposti pravednosti, jer daje Bogu što mu pripada (ljubav za ljubav).

Dar Straha Božjega je strahopoštovanje i osupnutost Bogom koja vodi u radost, zahvalnost i poslušnost iz ljubavi te odbacivanje grijeha koji je pobuna protiv Boga. Riječ je o strahu da se ne odvoji od Boga u kojem se nalazi svako Dobro. Ovaj dar je usavršenje kreposti nade i početak mudrosti čime darovi Duha Svetoga čine zaokruženu cjelinu.

Nijedan od sedam darova Duha Svetoga zasebno ne usavršava krepost umjerenosti, već svi darovi kolektivno potiču na umjerenost, odnosno, volju i snagu kloniti se od napasti i grijeha, svega što odvaja čovjeka od Boga.

Darovi Duha Svetoga, prema poslanici Galaćanima, oblikuju i uzdižu cijelu vjerničku zajednicu – lokalnu Crkvu i globalnu Crkvu. Zajednica prožeta darovima Duha očituje sljedećim obilježjima: milosrđe, radost, mirotvorstvo i mir, strpljivost, ljupkost, dobrota, velikodušnost, blagost i krotkost, vjernost, skromnost, čednost i neporočnost. Drugim riječima, zajednica vjernika prožeta Duhom Svetim u praksi živi Kristova blaženstva iz Govora na Gori iz Matejeva Evanđelja čime uprisutnjuje Božje kraljevstvo na zemlji.