Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

“Molitva je uzdignuće duše k Bogu” – molitveno-katehetski susret pri Misiji, 05. listopada 2019.

Molitva nije tek „spontani izljev unutarnjeg poriva“. Kad bi molitva dolazila sama od sebe, onda apostoli ne bi tražili od Isusa da ih nauči moliti. Počevši od toga trenutka molitva je sastavni dio kršćanske Predaje koja izvire iz Riječi Božje, bogoslužja Crkve i bogomdanih kreposti vjere, ufanja i ljubavi, a uči se u obitelji i u zajedništvu Crkve – od svećenika na katehezi, u molitvenim skupinama i sl. (Katekizam Katoličke crkve 2650-2651; 2662; 2685-2686; 2689; dalje: KKC).

“Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga” koje započinje u duhu poniznosti, te duboke spoznaje vlastita „siromaštva duha“ i potrebe Božjeg milosrđa. Ta duboka spoznaja sebe događa se u srži vlastita bića, u svome srcu, odakle onda proizlazi i molitva, jer u potpunu privatnost ljudskog srca može prodrijeti samo Bog. Molitva je tako susret između Boga i čovjeka, a čovjekovo srce mjesto toga susreta gdje Bog zove, a čovjek se odaziva (KKC 2559; 2562-2563, 2567).

Najizvrsniji svetopisamski primjer molitve su psalmi koji izriču „mučno stanje vjernika koji je, osobito u svojoj ljubavi prema Gospodinu, izložen mnoštvu neprijatelja i napasti te u iščekivanju što će učiniti Bog vjerni, sigurnost njegove ljubavi i predanje njegovoj volji“. Upravo su zato psalmi „blagoslivljanje naroda, veličanje Boga, zahvaljivanje puka, sveopće klicanje, govor svemira, glas Crkve, milozvučna ispovijest vjere“ (KKC 2588-2589)

I više od psalama, prvi uzor molitve je sam Isus Krist. „Sveto Isusovo čovještvo jest put po kojemu nas Duh Sveti uči moliti Boga našeg Oca“. Zahvaljujući njegovoj žrtvi na križu, kršćani mogu moliti „u ime Isusovo“, pozivati se na njegovu poslušnost Bogu Ocu i svaku zaslugu koja manjka ljudskim bićima rođenima u naslijeđe istočnoga grijeha. Štoviše, upravo po imenu Isusovu, po njegovu primeru, ispunja nas Duh Sveti koji nas onda potiče na molitvu i uči moliti „u Duhu i Istini“ (KKC 2602; 2652; 2664; 2670; 2671).

Koje su oblici molitve?

I. Blagoslov i klanjanje: „Blagoslovna molitva jest čovjekov odgovor na Božje darove: budući da Bog blagoslivlje, srce čovjekovo može uzvratiti blagoslivljajući onoga koji je izvor svakog blagoslova.“ Silazni blagoslov je svaki zaziv milosti Duha Svetoga, koji po Kristu silazi od Oca, a uzlazni blagoslov je čovjekov odgovor na izvorni blagoslov, koji je opet nošen Duhom Svetim, po Kristu k Ocu. Uz blagoslov prirodno ide i klanjanje kojim čovjek priznaje Božju čast, slavu i veličinu na jedini način koji to može – obasutom šutnjom. (KKC 2626-2828)

II. Molitva prošnje: Ovo je najčešći oblik molitve. Prosidbenom molitvom se izriče „svijest o našem odnosu s Bogom: kao stvorovi, nismo svoje počelo, niti smo gospodari nevolja, a nismo ni svoj posljednji cilj“. Svrha prosidbene molitve je zato povratak na izvor, u zajedništvo s Bogom. Stoga je prvi korak uvijek kajanje i moliti oproštenje, ne bi li se s ispravnim stavom poniznosti i zahvalnosti primilo Božje milosrđe (KKC 2629-2631).

III. Zagovorna molitva: Iako se može smatrati oblikom prosidbene molitve, zagovornička molitva se smatra posebnim vidom molitve, jer moliti za drugoga suobličava na poseban način s Kristom koji se upravo radi čovjeka „’oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2,7-8). Krist je po križu postao Zagovornik cijelog ljudskog roda pred Bogom Ocem, pa je moliti za drugoga nadasve kristoliko (KKC 2634-2635).

IV. Zahvalna molitva: Kristova iznimna spasenjska žrtva koja je je oslobodila čovjeka od ropstva grijehu razlog je zahvaljivanja koje Crkva kao zajednica vjernika upućuje Bogu, ponajviše u euharistijskom slavlju (KKC 2637).

V. Molitva pohvale: Molitva hvale veliča Božje veličanstvo i bivstvo. Ovaj oblik molitve je predokus zajedništva s Bogom i zato je slavljenje Boga vrhunac i upotpunjavanje svakog drugog oblika molitve (KKC 2639).

Koji su načini molitve?

Govoreći o različitim načinima molitve, prvo treba razlikovati usmenu molitvu, koji je izvanjski način molitve, a potom kontemplativnu molitvu koja unutarnji način molitve. Uz kontemplaciju je vezano razmatranje tj. meditacija. (KKC 2699; 2721)
Usmena molitva je izraz ljudske duhovno-tjelesne naravi, jer pridružuje tjelesna osjetila i čuvstva susretu Boga i čovjeka u dubinama ljudskog srca. Usmena molitva posviješćuje vjerniku da se obraća samom Bogu. Zato je usmena molitva istodobno i temelj zajedničke molitve, liturgije Crkve, kao i početak kontemplativne molitve (KKC 2702-2704). 

Daljnji izvanjski oblici molitve, uz usmenu molitvu, su određeni molitveni stavovi cijelog tijela (klečanje, sklapanje ruku itd.) o kojima se više može naći u Dodatku ovoj katehezi. Onda i kontrola disanja, jer dah je tjelesni odraz kretanja Duha Svetoga kroz ljudsku dušu. Zato je ispravan način disanja put poniranja u vlastitu dubinu, u središte vlastita bića, gdje Bog očekuje.

Bit je meditacije u molitvenomu traženju koje polazi od svetopisamskog teksta ili kakvog drugog medija odgovarajućeg sadržaja kao što bi bila slike ili film u svrhu otkrivanja Božje prisutnosti, kako u povijesti spasenja, tako u vlastitom životu. Takva vrsta razmatranja traži koncentraciju i ustrajnost, prianjanje zakonitosti logičke dedukcije, ali i otvorenost intuiciji. Konačni cilj je uvijek što dublja spoznaja Isusa Krista u svrhu bliskosti i jedinstva s Njime. (KKC 2705-2708)

Kontemplacija se nastavlja na meditaciju, budući da je cilj unutarnje molitve „promatranje Boga“, poniranje u otajstva Isusova života ne bi li se i sam vjernik preobrazio i postao što više kristolikim u svom životu. Prvi koraci svake kontemplativne molitve su „šutnja“ – ne tek fizička šutnja, već utišavanje svojih misli i osjećaja kako bi se moglo zaista „slušati“ Božje poticaje na svetost. Kontemplativna molitva nije samo na “osjećanje” Božje prisutnosti, već treba produbljivati vjeru u trajnoj Božjoj prisutnosti. Nije ni čisto misaona molitva, nego počivanje u Bogu izvan misli, slika, riječi i osjećaja. (KKC 2709-2719, 2724)

Hezihazam – osnovni oblik kontemplativne molitve

Obzirom na naglasak ove kateheze, tehnike disanja u molitvi i molitvene stavove tijela, preporuča se vrsta molitve koja se nalazi u tradiciji Crkve na Istoku i Zapadu. Riječ je o hezihazmu, neprekidnoj molitvi, koja izbjegava „mnoštvo riječi“ (Mt 6,7) i koncentrira se na ustrajnost i kontemplaciju. Hezihastički način molitve je vrlo jednostavan – sastoji se od opetovanog ponavljanja molitvenog zaziva: “Isuse Kriste, Sine Božji, Gospodine, smiluj se nama, grešnicima!” U tom zazivu se povezuje kristološki hvalospjev iz Fil 2,6-11 s vapajem carinika i slijepih prosjaka za svjetlom. Brzinu i ritam izgovaranja ovog zaziva diktira disanje – prva polovicu izgovoriti s uzdisajem, pa pauza, pa drugu polovicu zaziva izgovoriti s izdisajem. Ne treba ni posebno naglašavati kako se zaziv izgovara odmjereno kontemplirajući cijelo vrijeme o otajstvu Isusova utjelovljenja, muke, razapinjanja, smrti i uskrsnuća (KKC 2667-2668).

Sjedenje

Može se normalno sjediti, ali bolje jei klečati na petama ili na prigodnoj klupici. Važno je pronaći položaj u kojemu se može izdržati duže vremena bez pomicanja. Leđa u svakom obliku sjedenja moraju biti uspravna.

Disanje

Disanje je početak poniranja u vlastitu dubinu. Važno je da su leđa uspravna, jer je tada dijafragma slobodna i disanje može teći bez zapreka. Važno je disati ispravno i duboko, ali ne svjesno, da se ne koncentrira na pogrešnu stvar. Izdisaj će se prirodno produljiti odgovarajućim izgovaranjem molitvena zaziva.

Zaziv

Kod izgovora zaziva posljednji samoglasnik se razvlači prirodno u produženom izdisaju. Sabiranjem na izaziv, oslobađati se uobičajenih obrazaca misli oko kojih se um obično vrti. Učinak je da se povlače sve misli, osjećaji i raspoloženja kako se na izgovarani zaziv veže pažnja i njome ispunja svijest. O izgovaranoj riječi se ne razmišlja, jer bi onda to bila meditacija o nečemu. Treba se isprazniti da Bog može nastupiti.