Dominik Barač OP – mučenik za vjeru
Dominik (Nedjeljko) Barač rođenje 14. srpnja 1912. u Slanom, u Dubrovačkom primorju, od oca Ivana i Vice rod. Zelenčić. U Red propovjednika stupio je 1930. Svečane doživotne zavjete položio je u Dubrovniku 30. rujna 1934. Studij filozofije i teologije započeo je u Dubrovniku (1931. – 1934.), a nastavio u Walberbergu kraj Kolna, gdje je 25. srpnja 1936. zaređen za svećenika. Radnjom o socijalnoj filozofiji boljševizma postigao je lektorat. Licencijat je završio u Louvainu, u Belgiji. Doktorirao je u Rimu 1942. s temom o socijalnoj filozofiji boljševizma. Nakon povratka u Hrvatsku, predavao je na Dominikanskoj visokoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku.
U izdanju Dominikanske naklade Istina u kolovozu 1944. objavio je svoj doktorski rad, knjigu Socijalna filozofija boljševizma koju je posvetio istini i pravdi. Knjiga, tiskana u Dubrovniku u dvije tisuće primjeraka, koštala ga je života. Uhićen je i zatvoren 17. ožujka 1945. Prijeki vojni sud u Dubrovniku izrekao je Dominiku Baraču 18. lipnja 1945. kaznu „smrti strijeljanjem i trajan gubitak građanskih prava“. U rujnu te godine prebačen je u zatvor u Trogiru, u zgradu suda.
Smrtna presuda strijeljanjem izvršena je na groblju u Trogiru u subotu 17. studenoga 1945., u šest sati ujutro. Iz skupine od 34 zatvorenika strijeljano ih je trideset, a četvorica su pomilovana. Posmrtni ostaci Dominika Barača ekshumirani su i u veljači 1959. položeni u novu dominikansku grobnicu na splitskom groblju Lovrincu.
Zajedno s njim u trogirskom zatvoru bio je i dominikanac fr. Rando Paršić, koji je o fr. Dominiku i danima koji su prethodili strijeljanju svjedočio u pismu fr. Tomi Verešu 25. lipnja 1991.
Nas devetorica svećenika određenih za robiju (nota bene: tiije postojao termin zatvor, nego samo robija ili strijeljanje), robijali smo na drugom katu trogirskoga zatvora, a osuđenici na smrt na drugom katu iznad nas. Tako je Barač bio točno iznad moje sobe, a to se kasnije pokazalo providonosno. Zašto? Kad bi nastupila gluha noć i tama, Barač je na koncu spuštao ispisani papirić i dostavio svoje želje, opažanja, raspoloženja i pitanja. Slijedio bi naš odgovor te smo na taj način ulijevali jedan drugome nadu, snagu i izmjenične molitve… Točno mi se usjeklo u pamćenje da je 15. studenoga u noći spustio pošire pisamce. Grozna vijest! Pisalo je nekako ovako: „Sutra ili najdalje prekosutra bit ću strijeljan.“ … Dana 16. studenoga spustio je posljednje pisamce: „Sutra rano jutrom vode me na strijeljanje. Molim te, kada se sutra ujutro budem spuštao skalinama, stani na malo okno’ svoje sobe. Pogledat ću prema tebi, a ti mi udijeli odrješenje.“ Tako je i bilo. Zadnji pogled i preporuka Bogu, Gospi i svetom ocu Dominiku.
… Na robiji se za hranu brinuo neki ekonom, partizan A. Bio je rodom sa Šolte. Nije bio loš ni namrgođen gledajući pred sobom ni krive ni dužne osuđene svećenike koji uglavnom dan provode u molitvi i šutnji. Hranu bi nam dobacio u sobu jer cijelo vrijeme robovanja nismo smjeli izići iz sobe, nego jedino na klozet u hodniku i to pod stražom i uz dobro zaključani hodnik. Došapnuo m ije 16. 11. da će Barač sutra biti strijeljan. Usudih se zamoliti ga da mi donese nešto od njega za uspomenu. Moram priznati da se opoštenio. Nakon strijeljanja donio m ije 12 zrna krunice koju su bjesomučno strgli s njegova pasa. Ostalo su razbacali i ukopali sa zemljom iznad njega. Tako je njegova krunica postala njegov najljepši spomenik! Pitao sam tog gospodina je li plakao, molio milost. Ne. Čuo ga je da je izgovorio riječi: „Bože, oprosti im!“ (Dalje mi nije znao navesti, ali je sigurno izgovorio čitave Kristove riječi s križa.)
Fr. Dominik Barač umro je pomiren s Bogom, živeći kršćanske kreposti u herojskom stupnju. Umro je uz poklik: „Živio Krist Kralj!“ Dok su ga strijeljali, fr. Dominik je izgovarao Kristove riječi s križa, moleći Boga da oprosti njegovim krvnicima.
„Po vjeri su mučenici dali svoj život, dajući svjedočanstvo za istinu evanđelja koja ih je preobrazila i osposobila ih za najveći dar ljubavi: oprostiti svojim progoniteljima.“ (Benedikt XVI.)
Papa sv. Ivan Pavao II. na pragu trećeg tisućljeća poručio je svim narodima da ne prepuste zaboravu svjedočanstvo mučeništva: „Crkva će morati u svakom kutku zemlje ostati usidrena uz njihovo svjedočanstvo i ljubomorno čuvati njihov spomen“ (Otajstvo utjelovljenja – Incarnationis Mysterium, br. 13).
Opća skupština Reda propovjednika u Rimu 2010. godine preporučila je spomen na dominikanske mučenike iz 20. stoljeća te istaknula i fr. Dominika Barača. Hrvatska dominikanska provincija na provincijskoj skupštini 2012. službeno je poduprla pokretanje kauze za njegovu beatifikaciju. Fr. Dominik Barač mučenik je za istinu, socijalnu pravdu, ljudsko dostojanstvo i svetost obitelji.
