Crkva – vjeronauk nedjeljom

Crkva (grč. ecclesia, heb. qahal) je zajednica vjernika, koju Bog saziva i okuplja (usp. Suci 20,2; Br 24; 1Kor 8,14; Ps 22,23; 1Pt 2,10). Sveti Pavao opisuje Crkvu kao Mistično tijelo Kristovo, kao Božji znak i sakrament spasenja u svijetu, vođena i prožeta Duhom Svetim, koga su Otac i Sin na Pedesetnicu poslali neka siđe na apostole i Blaženu Djevicu Mariju. Apostoli su polaganjem ruku prenijeli silu Duha Svetog i poslanje naviještanja Evanđelja, koje im je povjerio Isus Krist prije svoga Uzašašća (usp. Dj 1,8-9), svojim suradnicima i nasljednicima koji su također polaganjem ruku učinili isto svojim suradnicima i nasljednicima (tj. biskupima i svećenicima) sve do danas. Taj neprekinuti niz apostolskog nasljedstva kroz dvije tisuće godina povezuje današnju Crkvu s prethodnim generacijama kršćana sve od apostola i samog Krista održavajući spomen na njegovu Muku, Smrt i Uskrsnuće, kao i na njegovo obećanje da će se vratiti o kraju povijesti što Crkvu čini i vjesnikom eshatološkog Kraljevstva Božjega. Crkva je tako sastavni dio spasenjskog nauma Boga Oca koji je ostvaren po Kristovoj žrtvi snagom Duha Svetoga. Zato je srž Crkve sakrament Euharistije.

I zbog te njezine sakramentalnosti, zato što je znak Božjeg osloboditeljskog i spasenjskog djelovanja u ovoj povijesti nepravde, patnje i smrti, Isus Krist jamči da Crkva neće biti nadvladana ni uništena dok njezino poslanje ne bude ispunjeno Kristovim povratkom i uspostavom Kraljevstva Božjeg. Ipak, to ne znači da je Crkva nepogrešiva ili na neki način bezgrešna. Crkva i dalje ostaje zajednica grešnih ljudi, onih koji pokušavaju živjeti svoju vjeru svjesni da su grešni i potrebiti Božje milosti. Članom Crkve se postaje u vjeri da Bog oslobađa od ropstva grijehu, a ne zato što je netko već sada savršen. Crkva kao zajednica i svaki njezin član u potpunosti ovisi o Božjem milosrđu – pretvarati se da već imaš “unaprijed rezervirano mjesto u raju” nije ništa drugo nego prijetvornost. Slično tomu su licemjerni i oni koji napadaju Crkvu zato što njezini članovi nisu besprijekorni i potpuno moralni. U oba slučaja je riječ o vrsti farizejske dvoličnost. Naravno, to ne znači da Crkva nije odgovorna za svoje promašaje i neuspjehe. Naprotiv, Crkva i svi njezini članovi žive pod obavezom Zapovijedi ljubavi prema bližnjemu što znači da njihova dužnost nije samo činiti dobro u svijetu nego se uz to i protiviti zlu, a najprije u samome sebi. Ako ništa drugo, onda barem treba moliti za spasenje svojih neprijatelja i svega ljudskog roda usprkos čovjekovoj sklonosti prema zlu.    

Obilježja Crkve su:

1. Jedinstvo – zajedništvo u ispovijedanju i prenošenju istog pologa vjere, slavljenju sakramenata i crkvenoj organizaciji. Jedinstvo Crkve je zajedništvo lokalnih Crkava u jednoj općoj Crkvi.
2. Svetost – Crkva je sveta ukoliko predstavlja Krista i njegovo spasenjsko djelo, čuvajući spomen na njegovu Muku, Smrt i Uskrsnuće i navještajući Evanđelje. Svetost u teološkom smislu ne znači moralnu bezgrešnost nego vršenje Božje volje tj. poslanje evangelizacije koje je Krist dao apostolima. Shvaćati svetost kao pitanje moralnosti proizlazi iz hereze pelagijanizma, koja je naglašavala postizanje savršenosti vlastitim snagama, što je pak vrlo slično onome kako farizeji za Isusova vremena shvaćali pobožnost i pravednost pred Bogom. 
3. Katoličanstvo (tj. biti sveopća)  – iz univerzalnosti Božjeg spasenjskog nauma slijedi univerzalnost poslanja Crkve – svi pozvani na spasenje, pa Crkva svima treba navijestiti Evanđelje. Bog je u Kristu ponudio puninu istine (tj. Objavu Božje ljubavi i milosrđa prema čovjeku), pa po Kristu Crkva posjeduje sve što je potrebno za ostvarenje njezina evangelizacijskog poslanja.
4. Apostolstvo – Crkva danas je po sakramentalnom životu, nauku i ustrojstvu realno identična sa Crkvom svih vremena i mjesta, a posebno s prvom Crkvom i njezinim evangelizacijskim poslanjem. Zato biskupi kao nasljednici apostola poput svojih prethodnika sve do Dvanaestorice čuvaju polog vjere i naviještaju Evanđelje. Isto tako, u Crkvi svoje poslanje vrše i vjernici laici, tj. onih koji po sakramentu Krštenja nose biljeg općeg svećeništva i koji su po sakramentu Krizme otvoreni punini sile Duha Svetoga. Apostolsko poslanje Crkve se očituje u različitim službama i karizmama. 

Poslanje Crkve u svijetu i povijesti se u praksi očituje kao trostruka služba: (a) biti prorok kroz naviještanje Evanđelja –  nastavljati Kristovo propovijedanje i objavu Trojednoga Boga; (b) biti svećenik kroz slavljenje sakramenata – obnavljati one milosne Kristove akte od kojih zajednica vjernika živi i uspostavlja odnos s Bogom; (c) biti kralj kroz aktivnu brigu za bližnjega tj. karitativno služenje – po uzoru na Krista ublažavati ljudsku patnju i ispravljati nepravde, koje su posljedica robovanja grijehu. Svaki vjernik je pozvan prema svojim sposobnostima i mogućnostima ispunjavati voju trostruku službu.

Sakramentalnost Crkve

Ustrojstvo Crkve je uvjetovano sakramentima: Svi članovi Crkve su kršteni i po tom sakramentu Krsta su baštinici općeg svećeništva Novog zavjeta po kojem su ispunjavaju trostruko služenje Crkve naviještajući Evanđelje samim svojim načinom života, slaveći sakramente sudjelujući u liturgiji Crkve i djelujući karitativno u svijetu npr. čineći tjelesna i duhovna djela milosrđa. Sakrament Potvrde otvara svakog člana Crkve punini Duha Svetoga da bi mogao raditi na obraćenju srca i spasenju svojih bližnji i na one neočekivane načine. Euharistija je temeljni sakrament Crkve po kojem je Krist pod prilikama kruha i vina prisutan u zajednici vjernika do svoga povratka u slavi o kraju svijeta. Po Euharisiji Krist i dalje vodi i podupire svoju Crkvu kako ne bi zastranila ni izadala svoje poslanje. Potom po sakramentu Pomirenja svaki vjernik pojedinačno osigurava da je slobodan od robovanja grijehu i u stanju milosti, tj. da je pravedan pred Bogom kako bi mogao sudjelovati u liturgiji Crkve i živjeti svetost, odnosno poseban odnos s Bogom po Kristu snagom Duha Svetoga koji je započeo s krštenjem. Članovi Crkve koji se osjete pozvanima primiti sakrament Sv. Reda služe cijeloj zajednici vjernika podjeljujući sakramente, čuvajući i tumačeći polog vjere i brinući se oko institucionalnog aspekta Crkva. Ti nositelji ministerijalnog svećeništva – biskupi, svećenici i đakoni – nisu nadređeni ostalim vjernicima nego njihovi poslužitelji i odgovorni su za opće dobro Crkve. Oni članovi Crkve koji se odlučuju zasnivati obitelji, pozvani su po sakramentu Ženidbe učiniti svoju obitelj “kućnom Crkvom” živeći tako svoju vjeru u zajedništvu sa svojim najmilijima. Posljednji sakrament, Bolesničko pomazanje, iskreni je izraz brige vjernika jedni za drugih u trenucima potrebe i trpljenja, posebno bolesti i pred smrt kada se čovjek ponajviše osjeća samim i napuštenim.

Iz činjenice da je Crkva uređena i oblikovana sakramentima proizlazi tvrdnja da je Crkva sakramentalna – ne kao neki osmi sakrament nego u analognom smislu, Crkva je zajednica vjernika povezanih s Bogom po sakramentima. Sakramenti su mjerilo i definicija stvarnosti života u Crkvi i svakog oblika organizacije u Crkvi, a ne sekularni svjetonazor. Tako u Crkvi biskup za svoju biskupiju, kao i Papa za cijelu Crkvu predstavlja sučelje – točku susreta – između Krista i zajednice vjernika zato što mu je apostolskim nasljedstvom i po sakramentu Sv. Reda dano da u ime Krista napaja vjernike Božjom milošću (podjeljivanjem sakramentata) i osigurava njihovo spasenje čuvanjem pologa vjere, kao i pravovjernim naviještanjem polog vjere, tj. Evanđelje i Predaju, nauk Crkve na temelju Evanđelja. Isto za lokalnu Crkvu čini biskup, a u njegovo ime to za pojedine crkvene zajednice – župe – čine svećenici.

Autoritet biskupa i Pape, dakle, nije isti oblik vlasti i moći po prisili zakona i fizičke sile (prijetnja vojske i policije, kao i kazne oduzimanjem slobode) kakav posjeduju npr. vođe naroda, bilo nekad kraljevi, bilo danas predsjednici i premijeri. Poslušnost koju vjernici duguju biskupima i Papi proizlazi iz svijesti kako po njima crkvena zajednica ostaje povezana s Kristom kroz povijest i bilo gdje u svijetu u iščekivanju njegova povratka i kako to oslanjanje na Krista po sakramentima i čekanje punine Kraljevstva Božjeg povezuje sve vjernike u “communio” tj. zajedništvo koje nadilazi političke, nacionalne, ideološke, kulturne i rasne podjele. Biskupi i Papa nisu vladari nad Crkvom nego, pomoćni pastiri jedinom pravom Učitelji i Pastiru, jedinom pravom Kralju, Svećeniku i Proroku – Isusu Kristu. 

Sve što Papa i biskupi, koji su kolegij Učiteljstva Crkve, čine jest u okviru evangelizacijskog poslanja koje je Krist dao Dvanaestorici. Ako zanemaruju svoje dužnosti i ne čine što su dužni iz bratske ljubavi i milosrđa po uzoru na Krista, ako sebe uzdižu umjesto da riječju i djelom proslavljuju Boga, ako nadilaze okvire svoje službe pa promiču političke ideje umjesto Evanđelja, prikrivaju zločine itd., onda sami sebe osuđuju na vlastitu propast. Upravo zato treba moliti za Papu i biskupe, ne samo da ne propadnu nego i da za sobom povuku druge koji su u njih imali povjerenja zbog njihove službe. Nositelji sakramenta Svetog Reda su prije svega sluge slugu Božjih – vjernika koji su sama Crkva.