Bolesničko pomazanje – vjeronauk nedjeljom
“Svetim pomazanjem onemoćalih i molitvom svećenikâ cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako doprinesu dobru Božjega naroda.”
DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstonstitucija Lumen gentium, br. 11
“Bolesne liječite!” (Mt 10, 8)
Bolest nije samo fizička nego i duhovna stvarnost. Oboljela osoba ne pati samo u tijelu nego i u duhu, kroz tjeskobu i strah, što može dovesti do depresije koja potkopa i tjelesni oporavak. Ipak, ustrajnost u vjeri kroz bolest, bilo tjelesno, bilo duhovno trpljenje, može suobličiti čovjeka s Kristovom mukom otvorivši ga većoj empatiji prema bližnjemu. No sam Krist, kao što se može vidjeti iz mnogih primjera iscjeljenja u Evanđeljima, ne želi da čovjek nepotrebno boluje i pati. Bol sama po sebi nema neku vjernost i kršćanska vjera ne zahtjeva mazohizam od vjernika. Ta Krist je na sebe preuzeo ne samo sve grijehe ljudskog roda nego i sve boli i trpljenje te ih ponio na križ i prinio kao konačnu žrtvu ne bi li čovjek zadobio novi život djece Božje, slobodan od svake bolesti i sjene smrti.
Još za vrijeme svog javnog djelovanja duž i poprijeko Galileje, Samarije i Judeje, Isus Krist šalje svoje učenike ispred sebe davši im moć da liječe svaku bolest i istjeruju zloduhe (u to vrijeme su se često psihološke bolesti iz neznanja pogrešno smatrale utjecajem zloduha i opsjednućima, dok su autentična opsjednuća često prolazila nezapaženo). Učinivši učenike dionicima svoga poslanja, Krist obvezuje i svoju Crkvu da brine za trpeće, bolesne i siromašne ne samo karitativnom pomoći nego i podjeljujući sakrament bolesničkog pomazanja.
U životu Crkve se Kristova briga za bolesne i trpeće se također očituje na poseban način i u sakramentu Bolesničkog pomazanja: “U ime će moje […] na nemoćnike ruke polagati, i bit će im dobro” (Mk 16, 17-18). Od apostolskih vremena u Crkvi postoji svijest kako je molitva zajednice vjernih za bolesnika onaj kristoliki – sakramentalni izraz ljubavi prema bližnjemu: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5, 14-15)
Nužni elementi ovog sakramenta su (a) polaganje ruku na glavu bolesnika u molitvi i (b) pomazanje blagoslovljenim uljem na čelu i rukama (svećenik uljem čini znak križa). Smisao oba elementa sakramenta Bolesničkog pomazanja je na vidljiv način očitovati posredovanje sile Duha Svetoga. Ista gesta polaganja ruku i mazanje blagoslovljenim uljem koristi se i u drugim sarkamentima, točnije, pri krštenju, krizmanju i posvećenju za svećenika.
“U ime će moje […] na nemoćnike ruke polagati, i bit će im dobro.”« Mk 16, 17-18
“Sakrament bolesničkog pomazanja dijeli se onima koji su teško bolesni, tako da se pomažu na čelu i rukama propisno blagoslovljenim maslinovim uljem ili, ako je zgodno, kojim drugim biljnim uljem, pri čemu se samo jedanput izgovaraju ove riječi: ‘Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne, neka te oslobođena od grijeha spasi i milosrdno pridigne’.”
PAVAO VI., Apostolska konstitucija Sacram Unctionem infirmorum, AAS 65
Dakle, sakrament bolesničkog pomazanja nije rezerviran samo za umiruće nego za svakoga bolesnika. Bolesničko pomazanje se može primiti i više puta npr. bolesnik primi pomazanje, pa ozdravi i nakon nekog vremena opet teško oboli ili tijekom iste, ali dugotrajne bolesti ili prije svake operacije. Naravno, to ne znači da se primanje bolesničkog pomazanje može olako shvaćati i tražiti da se ovaj sakrament podijeli za svaku prehladu i hunjavicu.
Iako je cijela zajednica vjernika pozvana moliti za svoje bolesne članove, sam sakrament bolesničkog pomazanja podjeljuje isključivo svećenik u skladu s tradicijom Crkve od prvih stoljeća kršćanstva. Bolesničko pomazanje podjeljuje milost potpore, mira i ohrabrenja za nadvladavanje tegoba pri bolesti ili staračkoj nemoći. Snagom Duha Svetoga se obnavlja pouzdanje i vjeru u Boga i jača protiv napasti obeshrabrenja i tjeskobe pred smrću
Bolesničkom pomazanju bi trebao prethoditi sakrament Pokore, a za njim uslijediti Euharistija. I kao što se za Krst, Potvrdu i Euharistiju veli da zajedno čine “sakramente kršćanske inicijacije”, isto Pokore, Bolesničko pomazanje i Euharistije, kao posljednja popudbina, zajedno tvore “sakramente dovršetka zemaljskog hodočašćenja”. Naime, ovaj sakrament nadopunjuje ostala sakramentalna pomazanja kroz kršćaninov život: krsno pomazanje koje otvara dijete novom životu u Kristu i krizmeno pomazanje koje otvara za puninu darova Duha Svetoga.
Sakrament Bolesničkog pomazanja nije isto što i “posljednja pomast”. Bolesničko pomazanje se podjeljuje svakome bolesniku, a ne samo onome tko se nalazi u smrtnoj opasnosti. Nema ograničenja na primanje ovog sakramenta. Vjernik može primiti bolesničko pomazanje više puta tijekom iste bolesti, bilo da je riječ o pogoršanju, bilo oporavku. Isto tako, uoči i nakon kirurških operacija. Kako bolesti i nemoć nisu samo tjelesne prirode, ovaj sakrament vrijedi i za psihološku patnju, jednako akutne i kronične poremećaje.
Kao što Katekizam Katoličke Crkve navodi “Osnovna milost ovog sakramenta jest milost potpore, mira i ohrabrenja za nadvladavanje tegoba vlastitih teškoj bolesti ili staračkoj nemoći.” (KKC br. 1520)
Nažalost, danas mnoge obitelji umirućih iz vlastitog straha od smrti i manjka vjere često zaniječu ili odgađaju ovaj sakrament za svoje bližnje koji su u smrtnoj opasnosti zbog bolesti ili pred smrt zbog duboke starosti. Time zbog svoje boli i straha, bližnjima uskraćuju utjehu vjere.
Sedam sakramenata svoj puni smisao postižu kao cjelina koja obuhvaća cio tijek čovjekova života. Roditelji djeci na početku njihova života predaju polog vjere koji su primili od predaka odgojem i privođenjem sakramentima Krštenja, Euharistije (u vidu Prve pričesti) i Sv. Potvrde (tj. Krizme). Odrasla djeca onda biraju svoj životni put odlučujući se na osnivanje obitelji koje je posvećeno sakramentom Ženidbe ili na duhovno zvanje obilježeno sakramenatom Sv. Reda. Cijeloživotna predanost obitelji ili duhovnom zvanju nije moguća bez zalaganja i truda roditelja pri odgoju, između ostalog i odgoju u vjeri za samostalan vjernički život. Djeca onda roditeljima u nemoći starosti osiguravaju utjehu vjere pozivajući svećenika neka ih ispovijeda i donosi im Pričest jednom kada više ne mogu sami dolaziti na sv. misu, kao i da im podijeli Bolesničko pomazanje ako obole ili se nađu u smrtnoj opasnosti. Dakle, hod vjere pokriva cio život od kolijevke do grobo, ali to nipošto nije samotno putovanje nego podrazumijeva supitnike: prvenstveno vlastitu obitelj, a onda i cijelu zajednicu vjernika – Crkvu.
