Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

Bolesničko pomazanje – vjeronauk nedjeljom – 16.V.2021.



“Svetim pomazanjem onemoćalih i molitvom svećenikâ cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi, štoviše potiče ih da se slobodno sjedine s Kristovom mukom i smrću i tako doprinesu dobru Božjega naroda.”

DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogmatska konstonstitucija Lumen gentium, br. 11

“Bolesne liječite!” (Mt 10, 8)

Bolest nije samo fizička nego i duhovna stvarnost. Oboljela osoba ne pati samo u tijelu nego i u duhu, kroz tjeskobu i strah, što može dovesti do depresije koja potkopa i tjelesni oporavak. Ipak, ustrajnost u vjeri kroz bolest, bilo tjelesno, bilo duhovno trpljenje, može suobličiti čovjeka s Kristovom mukom otvorivši ga većoj empatiji prema bližnjemu. No sam Krist, kao što se može vidjeti iz mnogih primjera iscjeljenja u Evanđeljima, ne želi da čovjek nepotrebno boluje i pati. Bol sama po sebi nema neku vjernost i kršćanska vjera ne zahtjeva mazohizam od vjernika. Ta Krist je na sebe preuzeo ne samo sve grijehe ljudskog roda nego i sve boli i trpljenje te ih ponio na križ i prinio kao konačnu žrtvu ne bi li čovjek zadobio novi život djece Božje, slobodan od svake bolesti i sjene smrti.

Još za vrijeme svog javnog djelovanja duž i poprijeko Galileje, Samarije i Judeje, Isus Krist šalje svoje učenike ispred sebe davši im moć da liječe svaku bolest i istjeruju zloduhe (u to vrijeme su se često psihološke bolesti iz neznanja pogrešno smatrale utjecajem zloduha i opsjednućima, dok su autentična opsjednuća često prolazila nezapaženo). Učinivši učenike dionicima svoga poslanja, Krist obvezuje i svoju Crkvu da brine za trpeće, bolesne i siromašne ne samo karitativnom pomoći nego i podjeljujući sakrament bolesničkog pomazanja.

“U ime će moje […] na nemoćnike ruke polagati, i bit će im dobro.”« Mk 16, 17-18

“Sakrament bolesničkog pomazanja dijeli se onima koji su teško bolesni, tako da se pomažu na čelu i rukama propisno blagoslovljenim maslinovim uljem ili, ako je zgodno, kojim drugim biljnim uljem, pri čemu se samo jedanput izgovaraju ove riječi: ‘Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću Duha Svetoga pomogne, neka te oslobođena od grijeha spasi i milosrdno pridigne’.”

PAVAO VI., Apostolska konstitucija Sacram Unctionem infirmorum, AAS 65

Dakle, sakrament bolesničkog pomazanja nije rezerviran samo za umiruće nego za svakoga bolesnika. Bolesničko pomazanje se može primiti i više puta npr. bolesnik primi pomazanje, pa ozdravi i nakon nekog vremena opet teško oboli ili tijekom iste, ali dugotrajne bolesti ili prije svake operacije. Naravno, to ne znači da se primanje bolesničkog pomazanje može olako shvaćati i tražiti da se ovaj sakrament podijeli za svaku prehladu i hunjavicu. 

Iako je cijela zajednica vjernika pozvana moliti za svoje bolesne članove, sam sakrament bolesničkog pomazanja podjeljuje isključivo svećenik u skladu s tradicijom Crkve od prvih stoljeća kršćanstva. Bolesničko pomazanje podjeljuje milost potpore, mira i ohrabrenja za nadvladavanje tegoba pri bolesti ili staračkoj nemoći. Snagom Duha Svetoga se obnavlja pouzdanje i vjeru u Boga i jača protiv napasti obeshrabrenja i tjeskobe pred smrću

Bolesničkom pomazanju bi trebao prethoditi sakrament Pokore, a za njim uslijediti Euharistija. I kao što se za Krst, Potvrdu i Euharistiju veli da zajedno čine “sakramente kršćanske inicijacije”, isto Pokore, Bolesničko pomazanje i Euharistije, kao posljednja popudbina, zajedno tvore “sakramente dovršetka zemaljskog hodočašćenja”. Naime, ovaj sakrament nadopunjuje ostala sakramentalna pomazanja kroz kršćaninov život: krsno pomazanje koje otvara dijete novom životu u Kristu i krizmeno pomazanje koje otvara za puninu darova Duha Svetoga.