Sveti Dominik i Red propovjednika - „Laudare, benedicere, praedicare“ što znači „Slaviti, blagoslivljati, propovijedati“. Slavimo Gospoda Benedicere, hvalimo ga pjesmama, Praedicare, mi svjedočimo njegovu Riječ.

Bolesničko pomazanje – vjeronauk nedjeljom – 7.II.2021.



Kroz patnju, bolest i smrt čovjek akutno proživljava svoju nemoć, ograničenost svojih sposobnosti i prolaznost svog života. Svijest o smrtnosti uzrok je tjeskobe i očaja, pa čak može uzbuniti protiv Boga – posebno ako se radi o smrti voljene i bliske osobe. Iskustvo smrti, napose smrti drugoga, može potaknuti i na promišljanje o onome što je zaista važno u životu, pa čak i izazvati obraćenje. Bog odgovara na čovjekovu tjeskobu i pitanje zašto mora umrijeti upravo utjelovljenjem Sina Božjega ne bi li prišao čovjeku u svim proturječnostima njegove ovozemaljske egzistencije. Zato Isus Krist prije svega iskazuje milosrđe potrebitima i napuštenima, liječi bolesne, hrani gladne i tješi ožalošćene. 

Isusovo javno djelovanje – njegova briga za čovjeka otpuštanjem grijeha koji su uzrok duhovnog trpljenja, kao i kroz iscijeljenje invalidnosti, bolesti i drugih uzroka tjelesnog trpljenja – najava su Kraljevstva Božjeg i Božjega nauma da spasi ljudski rod od robovanja grijehu. Zato je Crkva, u okviru svoga evangelizacijskog poslanja također pozvana, osim naviještanjem uspostave Kraljevstva Nebeskog po Kristovu povratku, djelovati karitativno i humanitarno – biti simbol Božjeg milosrđa prema čovjeku. Kršćani se suobličuju Isusu, Sinu Božjemu, onda kada u svemu “nasljeduju Krista” riječju i djelom.

U životu Crkve se Kristova briga za bolesne i trpeće se također očituje na poseban način i u sakramentu Bolesničkog pomazanja: “U ime će moje […] na nemoćnike ruke polagati, i bit će im dobro” (Mk 16, 17-18). Od apostolskih vremena u Crkvi postoji svijest kako je molitva zajednice vjernih za bolesnika onaj kristoliki – sakramentalni izraz ljubavi prema bližnjemu: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5, 14-15)

Sakrament Bolesničkog pomazanja nije isto što i “posljednja pomast”. Bolesničko pomazanje se podjeljuje svakome bolesniku, a ne samo onome tko se nalazi u smrtnoj opasnosti. Nema ograničenja na primanje ovog sakramenta. Vjernik može primiti bolesničko pomazanje više puta tijekom iste bolesti, bilo da je riječ o pogoršanju, bilo oporavku. Isto tako, uoči i nakon kirurških operacija. Kako bolesti i nemoć nisu samo tjelesne prirode, ovaj sakrament vrijedi i za psihološku patnju, jednako akutne i kronične poremećaje.   

Svećenici su (kako piše u Jakovljevoj poslanici – “starješine Crkve”) djelitelji Bolesničkog pomazanja.

Nužni elementi ovog sakramenta su (a) polaganje ruku na glavu bolesnika u molitvi i (b) pomazanje blagoslovljenim uljem na čelu i rukama (svećenik uljem čini znak križa). Smisao oba elementa sakramenta Bolesničkog pomazanja je na vidljiv način očitovati posredovanje sile Duha Svetoga. Ista gesta polaganja ruku i mazanje blagoslovljenim uljem koristi se i u drugim sarkamentima, točnije, pri krštenju, krizmanju i posvećenju za svećenika.

Kao što Katekizam Katoličke Crkve navodi “Osnovna milost ovog sakramenta jest milost potpore, mira i ohrabrenja za nadvladavanje tegoba vlastitih teškoj bolesti ili staračkoj nemoći.” (KKC br. 1520)

Uz to, po sakramentu Bolesničkog pomazanja, trpljenje zbog bolesti poprima i novi smisao. Bolesnik se približava Kristu u njeogovoj Muci, ali i Krist se približava bolesniku u njegovoj osobnoj patnji. Ostvaruje se veća bliskost između Boga Spasitelja i čovjeka koji je njegovom žrtvom oslobođen ropstva grijehu, a time i same smrti.

Upravo da se naglasi kako vjerom i ucijepljenjem u Kristov život, smrt i uskrsnuće po sakramentima i sam vjernik pobjeđuje smrt, Bolesničko pomazanje se uz sakramente Pomirenja i Euharistije podjeljuje kao “popudbina”, drukčije rečeno, kao priprema za tjelesnu smrti u iščekivanju uskrsnuća o Kristovu povratku na kraju povijesti.

Sakrament Bolesničkog pomazanja se u vjerničkom puku često izjednačuje značenjem s “posljednjom pomašću” zato što pomazanje blagoslovljenim uljem u smrtni čas zrcali ono prvo pomazanje koje je vjernik kao novorođenče primio pri krštenju. Time se dovršava put vjere kroz život i kršćanin je u smrti suobličen s Kristom – poput Isusa je pomazan prije polaganja u grob – ne bi li zajedno s njima i uskrsnuo od mrtvih.

Nažalost, danas mnoge obitelji umirućih iz vlastitog straha od smrti i manjka vjere često zaniječu ili odgađaju ovaj sakrament za svoje bližnje koji su u smrtnoj opasnosti zbog bolesti ili pred smrt zbog duboke starosti. Time zbog svoje boli i straha, bližnjima uskraćuju utjehu vjere.

Sedam sakramenata svoj puni smisao postižu kao cjelina koja obuhvaća cio tijek čovjekova života. Roditelji djeci na početku njihova života predaju polog vjere koji su primili od predaka odgojem i privođenjem sakramentima Krštenja, Euharistije (u vidu Prve pričesti) i Sv. Potvrde (tj. Krizme). Odrasla djeca onda biraju svoj životni put odlučujući se na osnivanje obitelji koje je posvećeno sakramentom Ženidbe ili na duhovno zvanje obilježeno sakramenatom Sv. Reda. Cijeloživotna predanost obitelji ili duhovnom zvanju nije moguća bez zalaganja i truda roditelja pri odgoju, između ostalog i odgoju u vjeri za samostalan vjernički život. Djeca onda roditeljima u nemoći starosti osiguravaju utjehu vjere pozivajući svećenika neka ih ispovijeda i donosi im Pričest jednom kada više ne mogu sami dolaziti na sv. misu, kao i da im podijeli Bolesničko pomazanje ako obole ili se nađu u smrtnoj opasnosti. Dakle, hod vjere pokriva cio život od kolijevke do grobo, ali to nipošto nije samotno putovanje nego podrazumijeva supitnike: prvenstveno vlastitu obitelj, a onda i cijelu zajednicu vjernika – Crkvu.