Bogoslovne kreposti vjere, nade i ljubavi
Ove kreposti posjeduje kršćanin u stanju posvetne milosti, odnosno bez smrtnih grijeha na savjesti. Nadnaravne, odnosno božanske ili bogoslovne kreposti su VJERA, NADA i LJUBAV.
Božanske kreposti Bog ulijeva čovjeku u svrhu njegovog spasenja. Cilj ovih kreposti je sam Bog – vjera kao spoznaja Boga, koja nadilazi sposobnost i opseg razuma; nada kao težnja prema Bogu ponad svake prepreke, pa i same smrti; ljubav kao sjedinjene s Bogom čime se ostvaruje smisao čovjekove egzistencije. Zahvaljujući ovim krepostima čovjek teži istini koju Bog objavljuje o sebi u Evanđeljima (krepost vjere), uzdajući se u Božju vjerodostojnost (krepost nade) te očituje vjernost i poslušnost Božjoj volji kao iskrenu namjeru koja proizlazi iz srca, odnosno najdublje intime njegova bića, ne tražeći za sebe neku korist kao nagradu ili plaću (krepost ljubavi).
Kreposti dolaze do izražaja u sakramentima: VJERA= Krštenje, NADA = Bolesničko pomazanje i Ispovijed, LJUBAV= Euharistija.
Krepost vjere
Vjera je istodobno životni stav i konkretan čin. Drugim riječima, vjera je prihvaćanje Božje objave sadržane u Svetom pismu i način kako se Božja objava prihvaća. Čin vjere mora biti slobodan i uključivati cijelo čovjekovo biće, tj. prepoznavati istinitost i kredibilnost vjerskih istina snagom svoga razuma također priznajući da Božja objava nadilazi sposobnosti razuma. Objavom Bog otkriva sebe čovjeku koliko je čovjek sposoban razumijeti, ali i mnogo više od toga, pa punina Božje objave nužno ostaje otajstvo koje traži poslušnost čak i kad toliko toga ostaje nerazijašnjeno. To pak ne isključuje mogućnosti rasta u vjeri, tj. novih spoznaja o Bogu istraživanjem Svetog pisma i daljnim razmatranjima u okviru judeokršćanske Tradicije, koje Crkva čuva kao polog vjere.
Najviše istine vjere, koje traže potpuni pristanak vjere (čin vjere) i predstavljaju uvjet spasenja, nazivaj se dogme. Sadržaj tih sržnih istina vjere u deklarativnom obliku izriče se u Apostolskom i Nicejsko-carigradskom vjerovanju (pod nedjeljnom misom). Od prvopričesnika i krizmanika se očekuje neka tijekom pripreme za primanje sakramenata Prve pričesti i Sv. Potvrde (Krizme) rastu u kreposti vjere kao svom temeljnom životnom stavu, koja im je darovana sakramentom krštenja na koje su ih njihovi roditelji donijeli iz vlastite vjere, u nadi spasenja i iz ljubavi prema Bogu i vlastitom djetetu, a u trenutku primanja sakramenta trebaju učiniti svjesni čin pristanka vjere na istine vjere koje je Bog objavio po svom Sinu Isusu Kristu, a Crkva naučava iz generacije u generaciju do dolaska Kraljevstva Božjeg. Svoju vjeru potom trebaju održavati vjerničkim životom – osobnom molitvom, sakramentima Euharistije (napose nedjeljom), Ispovijedi i Bolesničkog pomazanja, kao i raznim pobožnostima i moralnim životom (u čemu im pomažu naravne kreposti).
Krepost vjere se može ugroziti nedosljednim vjerničkim životom, formalizmom tj. vršenjem vjerskih čina i primanjem sakramenata bez stava vjere, pristanka uz istine vjere, skeptičnom sumnjom kojom se isključuje ma i mogućnost pristanka uz istine vjere (ovdje nije riječ o propitkivanju sadržaja vjere tražeći iskreno istinu, tj. ostati otvoren Božjoj objavi). Onaj tko ugrozi dar kreposti vjere ovim propustima kao duhovni lijek, radi vlastita spasenja, treba reaktualizirati svoju vjeru npr. iskrenom i dubokom ispovijedi i znakovitim činom pokore, koji bi bio čin vjere – pristanka uz istine vjere u duhovnom raspoloženju“izgubljenog sina” (Lk 15,11-32).
Krepost vjere se može izgubiti svjesnim činom nevjere, tj. ateizma, kojim se niječu i odbacuju istine vjere, pa i sama Božja opstojnost. Iako je ateizam svjesni čin, mnogi danas žive tzv. praktični ateizam, tj. žive kao da Boga nema, jer nikada nisu primili dar vjere zato što su nekritički socijalizirani u sekulariziranu kulturu koja Evanđelje se ne smatra vjerodostojnim iz političkih i ideoloških razloga, kao i zbog agnostičke naravi moderne znanosti koju se uzima kao autoritet o naravi čovjekove egzistencije itd.
Krepost nade (ufanja)
Nada je vjerničko pouzdanje u Krista i milosnu pomoć Duha Svetoga da će ostvariti eshatološki cilj kršćanske vjere – ispunjenje Očeve spasenjske nakane za čovjeka i dolazak Kraljevstva Božjeg. Vjernik po nadi očituje svoje čeznuće za zajedništvo s Bogom, koje prepoznaje kao smisao života i konačnu svrhu svega svijeta. Nada kao način oživljavanja i življenja vjere čuva od očajavanja i malodušja u iščekivanju Kristova povratka. U nadi se očituje napetost između sadašnjosti u kojoj je Bog odsutan i obzora one krajnje budućnosti kada će se Bog opet susresti s čovjekom licem lice što će okončati povijest svijeta kakvu poznajemo.
Blaženstva koja je Isus Krist izrekao u Govoru na Gori su izričaj kršćanske eshatološke nade i Božji afirmativan odgovor na to ufanje, koje još učvršćuje čudesnim iscjeljenjima, podizanjem iz mrtvih i umnažanjem kruha, tj. dajući do znanja kako o dolasku Kraljevstva Božjeg prestaju glad, bolest i smrt. Strah od patnje i smrti po nadi je obespravljen tako da ostaje samo strah Božji – duhovno raspoloženje ostati pravedan pred Bogom, iskren i postojan nasljedovatelj Isusa Krista i služitelj Riječi, koji vršenjem duhovnih i tjelesnih djela milosrđa, kroz ljubav prema bližnjemu, odgovara na Božju ljubav.
Slično vjeri, krepost nade kao životni stav se prima po sakramentu krštenja iz kojega onda treba proizaći sam aktualni čin nadanja kroz primanje sakramenta, ovdje ponajprije po Euharistiji na Prvoj pričesti i primitku punin darova Duha Svetoga na Krizmi, a onda i kroz autentičan vjernički život.
Krepost nade se može ugroziti kroz očajavanje i malodušnost, tj. kroz svjesno odbacivanje nade (ovdje nije riječ o kušnjama ni mentalnim ili emocionalnim poteškoćama kao što su depresija, suicidalne misli i drugi neurokemijski poremećaji ili traume). No nadu također može izgubiti i kroz preuzetnost, koje može biti (a) pretjerano pouzdanje u vlastite snage i zasluge na putu spasenja čime se zaboravlja da je Božji spasenjski plan za čovjeka nezasluženi čin Božanskog milosrđa ili (b) pretpostavljati da je Bog milosrdan i sve oprašta bez obzira na čovjekovo duhovno raspoloženje i stav prema pravednosti i grijehu, tj. kada čovjek odbacuje svoju slobodnu volju i moralnu odgovornost te fatalistički prebacuje odgovornost za sebe na Boga.
Krepost ljubavi
“Ljubav je bogoslovna krepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bližnjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu.” (KKC 1822)
Ljubav je usavršenje prethodne dvije bogoslovne kreposti vjere i nade. Ljubav jest onaj neproporcionalan i asimetričan Božji čin milosrđa prema čovjeku zarobljenom u autodestruktivnoj dinamici grijeha. Čovjek svojim snagama ne može prikladno odgovoriti na Božju ljubav, pa mu se stoga udjeljuje krepost ljubavi, koja usavršuje njegove slabosti, ne bi li mogao ući u zajedništvo s Bogom. Zato je točan teološki termin za ovu usavršujuću ljubav, kojoj je izvor i cilj Bog, CARITAS što znači bezuvjetna i sebedarna ljubav. Osoba i život Isusa Krista zrcali značenje i krajnji doseg ove kreposti ljubavi koje ostvaruje u sjedinjenju Boga i čovjeka.
Zapovijed ljubavi prema Bog i bližnjemu iz Knjige Ponovljenog zakona (Pnz 6,4-9), koju je Isus došao ispuniti i usavršiti (Mk 12, 28–34; Lk 10, 25–28) predstavlja krepost ljubavi kao srž cijelog Svetog pisma, kako Starog tako i Novog zavjeta. Kako Isus Krist tumači i usavršuje zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu? Time što je kao Sin Božji iz ljubavi prema Bogu Ocu ostao poslušan do smrti na križu i u trenutku smrti oprostio svojim ubojicama, pokazao je kako Bog cijelo čovječanstvo smatra svojim bližnjima, pa se čak podložio i smrti ne bi li čovjeka približio sebi i po uskrsnuću mu omogućio božanski život, tj. oslobođenje od smrti. Zato su po uzoru na Krista kršćani isto tako pozvani cio ljudski rod prigrliti kao svoje bližnje. Tako se krepost ljubavi očituje između čovjeka i čovjeka, te Boga i čovjeka.
Nutarnji plodovi ljubavi: radost, nutarnji mir, milosrdnost, dobrohotnost, nesebičnost, revnost u vršenju Božje volje i posljedično, duhovno jedinstvo s Bogom po sakramentima i osobnoj svetosti u anticipaciji punine zajedništva s Gospodinom u Kraljevstvu Božjem. Nadalje, vanjski plodovi ljubavi: duhovna i tjelesna djela milosrđa. Krepost ljubavi ugrožava svaki smrtni grijeh i stanje uma koja isključuje ljubav prema bližnjemu npr. mržnja, prijezir, zazor, zavist, nesloga, neprijateljstvo itd.
