Biblijska egzegeza – molitveno-katehetski susret pri Misiji, 14. prosinca 2019.

Kateheza u subotu, 14. prosinca 2019. godine, o čitanju Svetog pisma s razumijevanjem temeljila se na Collationes in Hexaemeron (Propovjedi o šestodnevlju), nezavršenom nizu predavanja koje je sv. Bonaventura održao u Parizu između Uskrsa i Pedesetnice 1273. godine. Svetog Bonaventuru – franjevca, učitelja teologije (magister regens) na Pariškome sveučilištu, generala Franjevačkog Reda, biskupa i kardinala Katoličke crkve i svetca – Katolička crkva svrstava u ekskluzivnu skupinu crkvenih naučitelja. Bonaventura je tijekom svoga života uspio ujediniti dva naizgled nespojiva identiteta: djelovanje kao redovni profesor teologije na Pariškom sveučilištu, te redovnički život i duhovnost po uzoru na sv. Franju uvijek nastojeći bolje moliti i savršenije ljubiti. Bonaventura nasljeduje teološko-filozofsku tradiciju koja preko Bernarda od Clairvoixa, Huga s. Caro, Pseudo-Dionizija i Augustina pronalazi svoje korijene u Platona. U svojim ranijim djelima više je svjedok i prijenosnik, dok u kasnijim postaje stvaratelj crkvene tradicije. v. Bonaventura je uz sv. Tomu Akvinskog još za svoga života snagom svoga genija stvarao crkvenu tradiciju. Oba crkvena naučitelja su osjećala temeljni zahtjev svoga vre-mena koji se najbolje izražava aksiomom: »Fides quarens intellectum«, tj. vjera zahtijeva angažman razuma.

Bonventurin život sveučilišnog profesora se iz korijena promijenio nakon što je 2. veljače 1257. godine na generalnom kapitulu u Rimu, u samostanu Ara Coelli, izabran za vrhovnog poglavara Franjevačkog reda. Bonaventura je ostao franjevački general do 20. svibnja 1274. godine, gotovo do same smrti. Opseg ove službe nije mu dopuštao posvetiti se samo znanstvenom djelovanju. Tako od triju dužnosti sveučiliš-nog profesora: legere (držati predavanja), disputare (voditi javne sveučilišne disputacije) i praedicare (dužnost propovijedanja), Bonaventura uspijeva vršiti uglavnom samo propovijedanje. Od svoga prethodnika na poziciji generala Franjevačkog reda, Ivana iz Parme, naslijedio politički i teološki osjetljivu situaciju balansiranja između dviju krajnosti: s jedne su strane imao je pristalice radikalnog eshatološkog i spiritualističkog smjera na osnovu ideja Joakima de Fiorea, a s druge strane imao je one koji su bili skloni da prihvate već postojeće oblike života po uzoru starih redova. U svojim djelima koje je napisao dok je bio vrhovni poglavar Reda, Bonaventura se suočio s pitanjima koja su postavljali joakinizam i spiritualizam izgradivši svoju autentičnu teologiju povijesti.

Unatoč drugim obavezama, Bonaventura se opetovano posjećuje Pariz kako bi održao brojne konferencije i propovijedi (Collationes) u kojima izlaže svoja stajališta. Njegove Collationes (govori, propovijedi) se pretežno bave ćudorednim i teološkim temama: Collationes de decem praeceptis (Propovijedi o Deset zapovijedi 1267.), Collationes de septem donis Spiritus Sancti (Propovijedi o sedam darova Duha Svetoga, 1268.) te sokratski naslovljena obrana franjevačkog siromaštva Apologia pauperum (1269.). Osuda averoističko-aristoteličkih teza određenih profesora s filozofskog fakulteta (Siger Brabantski i Boetije Dacijski) od strane pariškog biskupa Etiennea Tempiera 10. prosinca 1270. godine, bila je povod da se Bonaventura ovaj put uključi u rasprave na Pariškom sveučilištu s Collationes in Hexaemeron (Propovijedi o šestodnevlju). Nažalost, zbog svojih višestrukih obveza Bonaventura nije uspio dati završni pismeni oblik ovom konkretnom nizu predavanja. Collationes in Hexaemeron su tako ostale sačuvane tek u bilješkama slušača iz kojih se vidi energična teološka kritika ondašnje aristotelovske filozofije.

U Collationes in Hexaemeron Bonaventura iznosi svoju teologiju povijesti, koja je između ostalog i kao odgovor na onodobni joakinizam i spiritualizam. A jedan od važnih naglasaka u Collationes in Hexaemeron je i konstatacija da je Sveto pismo ključ razumijevanja povijesti. U Bonaventurinom shvaćanju, Trojednom Bogu, iako transcendentnom, korespondentno nutarnjoj dinamici Trojstva po stvaranju pripada aktivno djelovanje u povijesti. Ovo se na poseban način vidi u starozavjetnoj povijesti Izabranog naroda tijekom koje Bog cijelo vrijeme na ovaj ili onaj način vodi Izrael. Dakle, zajedno sa ljudskim akterom i Božji činitelj u povijesti tvori određeni dualizam: opera Dei — opera hominum. Oba se činitelja međusobno isprepliću i povezuju tako da stvaraju jednu, jedinstvenu povijest ljudskoga roda.
Bonaventurina je teologija sadržajem i oblikom biblijski utemeljena što pretpostavlja dobro poznavanje Sv. pisma i vrsnu egzegezu. Za Bonaventuru je teologija u užem smislu Sv. pismo, dok je u širem smislu tumačenje istog. Dakle, Biblija je izvor znanja o Bogu, čovjeku i svemu svijetu. No, Bonaventura ne isključuje druge izvore znanja, već smatra kako ih je moguće teologijom usmjeriti prema zajedničkoj svrsi. Iz ovog temeljnog stava proizlazi i Bonaventurin oprez prema filozofiji. Bonaventura vrednuje razumsku spekulaciju, ali ju vidi podređenu meditaciji i vjerskom razmatranju Pisma. Riječ je o spoznaji Pisma kao dinamičke sinteze vjere i razuma.

Gradeći na elementima tradicije, koju je preuzeo, Bonaventura je osmislio autentično svoju egzegetsku teoriju. Hermeneutička načela koja primjenjuje u svojoj teoriji mogu se pronaći u gotovo svim njegovim egzegetskim i teološkim djelima. Bona-ventura odbacuje druge poznate povijesne sheme, kao npr. Augustinovu shemu, koja je sa svojom podjelom na sedam razdoblja od Adama do Krista dosta slična Bonaventurinoj podjeli, te poznatu diobu povijesti na pet razdoblja utemeljenu na Isusovoj prispodobi o radnicima u vinogradu (Mt 20,1-16) koju je oblikovao Grgur Veliki. Bona-ventura svoje shvaćanje povijesti temelji na usporedbi Staroga i Novoga zavjeta. Uz paralelizam sedam dana stvaranja sa sedam razdoblja od Adama do Krista, uspostav-lja se i podudaranje starozavjetne povijesti s novozavjetnom. Naglasak je na egzegetskom postupku prema ‘multiformes theoriae’. No, Bonaventura ne objašnjava potpuno što ovime podrazumijeva. Ove ‘teorije’ su odsjevi budućnosti u Sv. pismu, odnosno njihovo otkrivanje, određivanje i formuliranje, za Bonaventuru, podrazumijeva poznavanje povijesti spasenja, jer u značenjima Pisma treba tražiti i tumačiti još uvijek nedovršen razvoj povijesti ka budućem cilju

Ono što treba istaknuti za nabrojene sheme utemeljene na brojevima od jedan do šest, one kod Bonaventure imaju samo prijelazni značaj i njihova funkcija je istaknuti određene perspektive koje su onda ujedinjene u njegovoj vlastitoj povijesnoj shemi sa osnovnim brojem sedam. Ovo je središte Bonaventurine teologije povijesti. Dakle, na temelju sedam dana stvaranja, koji je naziva ‘tempora originalia’, Bonaven-tura dijeli Stari zavjet na sedam razdoblja tj. ‘tempora figuralia’, te isto tako Novi zavjet na sedam ‘tempora gratiosa’.

Ova dioba od dvaput po sedam razdoblja treba donosi novo razumijevanje vremena i povijesti. Bonaventurino je tumačenje toka povijesti kristocentrično. Za njega Krist dolazi u punini vremena kao protagonist povijesti, središte i os toka života i povi-jesti. Sav Stari zavjet, kao i Novi zavjet, usmjereni su na Krista, te je tako Krist cilj povijesti. Krist je također i jedini tumač povijesti (Verbum inspiratum), kao i jedini učitelj (principium omnis revelationis) jer se tek pomoću vjere u Krista razumije Sveto pismo, koje je Kristov nauk.

Valja još naglasiti kako u Bonaventurinom toku povijesti od dvaput po sedam razdoblja, prema sedam dana stvaranja, razdoblja nisu samo izvanjski susljedna nego i u sebi uzročno povezana, prethodno razdoblje rađa slijedeće novo i savršenije. Bez nijekanja kristocentričnosti povijesti, Bonaventura smatra da presudnu funkciju i ulogu u povijesnom razvoju drži čovjek. Svaki duhovni i kulturni rast usmjeren je postignuću konačnog cilja. Zato svaka generacija dinamički osjeća i na slijedeći naraštaj prenosi težinu konačnog cilja, kojemu se društvo polagano bliži. Ovo nastojanje i napredovanje ka tom konačnom cilju stvara određenu unutarnju vezu između ljudi sviju naraštaja što otvara mogućnost upoznavanja prošlosti. Isto tako, je moguće onda i u nekoj mjeri upoznati i budućnost što bi značilo da je povijest na neki način proročka.

Bonaventura koristi svoju egzegezu kako bi kreirao i produbio svoju povijest teologije. Svoj program tumačenja Pisma i svoje egzegetske principe, koje primjenjuje u Collationes in Hexaemeron, Bonaventura temelji na Ef 3, 14—19. Bonaventura u ovom citatu vidi trostruku shemu: podrijetlo (ortus) – razvoj (progresssus) – svrha (status) Pisma. Ovom shemom obuhvaćeni su ciklički svi prostori i vremena.

Načelo ortus-a obuhvaća trinitarno podrijetlo, inspiraciju Pisma i sposobnost da ga se može shvatiti. Božansko trinitarno podrijetlo Svetog Pisma uvjetuje njegovo ispravno shvaćanje. Božanska inspiracija je razlog zašto čovjek ne može shvatiti Pismo bez vjere. Tako je trinitarno djelovanje u Pismu u užem smislu nadahnuće, a u čitatelju vjera. Ovo je jedno od najvažnijih načela Bonaventurine egzegeze.

Princip progressus-a podrazumijeva razvoj Pisma koji nije ograničen na umska raščlanjivanja, definicije i zaključke. Pismo opisuje i osvjetljava cijeli svemir ukoliko se u njemu traže znanja za spasenje, jer Bonaventura polazi od pretpostavke da kozmos ima spasiteljsko značenje, te da je zadaća Pisma komunicirati znanje koje su potrebne za spasenje. Za Bonaventuru je znanje o svemiru u Pismu sveobuhvatno što dokazuju njegove četiri dimenzije koje korespondiraju svemiru i vremenu

Načelo status-a, odnosno, svrhe Pisma koje obuhvaća puninu vječnog blažen-stva, potpunu spoznaju i preobilnu ljubav Trojstva. Bonaventura znanje sadržano u Pismu shvaća u skladu s neoplatonističkom mislenom formom ‘egressus-regressus’: znanje od Boga polazi i preko svijeta se opet vraća k Bogu.

U skladu s ovim načelima Bonaventura na ovaj način promatra cjelinu Svetog Pisma: (a) dimenzija ‘širine’ Pisma podrazumijeva mnoštvo njegovih sastavnica i obuh-vaća knjige obaju Zavjeta; (b) dimenzija ‘dužine’ Pisma obuhvaća i opisuje sva vreme-na (tempora) i doba (aetates), tako da se u njemu nalazi izvor za poznavanje povijesnog tijeka. Tri su vremena (tempora) – lex naturae, lex scripta i lex gratiae, koja su razdijeljena na sedam doba (aetates). Pet ovih doba obuhvaća povijest od Adama do Krista. Šesto doba počinje s Kristom i ima trajati do svršetka svijeta. Sedmo doba traje usporedo sa šestim, od Kristova pokoja u grobu do uskrsnuća mrtvih. Prema Bonaventuri broju sedam doba odgovara sedam dana stvaranja svijeta sto je opet paralelno dobima čovjekova života: infantia, pueritia, adolescentia, iuventus, senectus, senium. Temeljna ideja je da iz bitka proizlazi skrivena harmonija kojoj je Bog začetnik. Ovdje se očito radi o Bonaventurinu simbolizmu ili egzemplarizmu; (c) dimenzija ‘visine’ Pisma svodi se na opisivanje stupnjevite hijerarhije: crkvene, nebeske i božanske stvar-nosti stoje utjecaj Pseudo-Dionizija; (d) dimenzija ‘dubine’ Pisma nasljeduje crkvenu tradiciju i odnosi se na četverostruki smisao Sv. Pisma – literarni, alegorijski, tropološki i anagogički smisao.
Na kraju, najvažnije načelo Bonaventurine egzegeze je sam Krist. Za Bonaventuru, bez vjere u Krista u Pismu se ne može otkriti Krist – sadržaj i središte Pisma. Vjera je, dakle, ujedno uvjet i egzegetsko načelo razumijevanja Pisma. Kristova spasenjska ulogu je ključ Pisma. Kako je križ središte Kristova otkupiteljskog djela, tako i Pismo, koje je i samo spasiteljsko ima središte u križu. Bonaventurijanski shvaćena povijest je teleološki i eshatološki karakterizirana. Bog je ‘principium’ i ‘fons’ povijesti, čovječanstvo i ljudska povijest su Božje djelo uvijek usmjereno prema Bogu. Ovo je podloga za Bonaventurinu tvrdnju da Krist stoji u sredini ljudske povijesti, koja je već spomenuta u tekstu. Bog stvara stvorenje po Kristu, Posredniku i nestvorenoj Riječi, koje se opet po utjelovljenoj Riječi vraća k Bogu koji je cilj povijesti.

Ovdje je važno istaknuti kako Bonaventura govori o tri različita značenja: prvo, ‘intelligentia spiritualis – duhovna značenja’ koja kroz literarni smisao teksta uvode u alegorični ili tropološki smisao teksta; drugo, ‘figurae sacramentales – sakramentalni simboli’ koji su tajanstvene praslike kroz koje Sv. Pismo govori Kristu i Antikristu; treće, ‘multi-formes theoriae – višestruke teorije’ koje daju odsjev budućih vremena u Sv. Pismu, ali također označavaju i odliku beskonačnosti Pisma iz kojeg je uvijek moguće iščitati nova značenja.

Bonaventura inkorporira u svoj nauk o tri kategorije značenja i klasičnu srednjovjekovnu egzegetsku shemu četverostrukog smisla Sv. Pisma: literarni, alegorijski, moralni i anagogički. Bonaventura vidi temelj četverostrukog smisla u Božjem nadahnuću. Bonaventurina shema kojom dijeli ova četiri smisla jest 1+3; Bonaventura proma-tra literarni smisao zasebno od tri dublja smisla, te ga promatra kao uvod u ostale razine značenja. Bonaventura ne zanemaruje literarni smisao, za razliku od većine ostalih teologa njegova vremena. Tri dublja smisla Bonaventura vidi kao izravnu posljedicu već spomenutih odlika kategorije ‘duhovnih značenja’. Dakle, ‘intelligentia spiritualis – duhovna značenja’ su podloga za trostruki duhovni smisao Sv. Pisma do kojih vodi literarni smisao.

Ukratko, tri dublja, duhovna smisla Svetog Pisma znače: alegorija, tj. što treba vjerovati; anagogija, tj. što očekivati, i tropologija, tj. kao djelovati, budući da milosrdna ljubav tj. ‘caritas’ potiče na djelovanje. Bonaventura nabraja na što se točno u njegovoj egzegezi odnosi alegorijski smisao: Kristova ljudska narav, Blažena Djevica Mari-ja, Crkva i Sveto Pismo. Dakle, alegorijski smisao se odnosi na Božje spasiteljsko djelo u povijesti – povijest spasenja. Isto tako, iznosi na što se točno u njegovoj egzegezi odnosi tropološki smisao: duhovna slava i čast, duhovni život, duhovno prijestolje (službe kralja, proroka i svećenika u biblijskom smislu) i duhovni boj. Dakle, tropološki smisao se odnosi na kontemplativni život tj. duhovni pojedinca – kršćanina. Također, na što misli pod anagoškim smislom: vječna Božja trojstvenost, mudrost primjera, anđeli i Nebeska Crkva. Dakle, samo transcendentno Božje otajstvo i nadnaravni red stvarnosti.