Projekt „Glasnici nade“ je spoj suvremenih glazbenih izričaja s temeljnim kršćanskim naukom! "Povezivanje profanog i prolaznog rock'n'rolla s ne-prolaznim Evanđeljem nesumnjivo je veoma bizarno, ali se događa", kako kaže p. Anto Bobaš.

259. emisija kršćanskog rocka i … svanuo je Veliki ponedjeljak, čekamo na Uskrsno Svjetlo! – Ne zaboravimo Bogu reć’ FALA!



Kad se približiše Jeruzalemu te dođoše u Betfagu, na Maslinskoj gori, posla Isus dvojicu učenika govoreći: „Pođite u selo pred vama i odmah ćete naći privezanu magaricu i uz nju magare. Odriješite ih i dovedite k meni. Ako vam tko što rekne, recite: ‘Gospodinu trebaju’, i odmah će ih pustiti.“

To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku:

 

Recite kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi,

krotak, jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.

 

Učenici odu i učine kako im naredi Isus. Dovedu magaricu i magare te stave na njih haljine i Isus uzjaha na njih. Silan svijet prostrije svoje haljine po putu, a drugi rezahu grane sa stabala i sterahu ih po putu. Mnoštvo pak pred njim i za njim klicaše: „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visinama!“

Kad uđe u Jeruzalem, uskomešao se sav grad i govorio: „Tko je ovaj?“ A mnoštvo odgovaraše: „To je Prorok, Isus iz Nazareta galilejskoga.“

 

Sve je počelo onom pjesmom, starom skoro kol’ko i sam rock n’ roll.

– ’74. „Korni grupa“ su tom pjesmom predstavljali bivšu državu na Euroviziji. „Moja generacija“; Zlatko Pejaković pjevao je ove riječi…

 

Četrdesetdruge godine

Činilo se kao da će snijeg

A stig’o je rat, i vojnik neki tuđ’ – i strah

Mene majka moja rodi da sanjam o slobodi

U prvoj noći da čujem zveket oružja,

Da plačem s rukom na usnama

 

Moja generacija iz četrdesetdruge

U to je vrijeme spavala i čeznula za mlijekom

… Gdje živi, gdje pjeva, gdje je sad

Hoću rado znat’, gdje je

moja generacija iz ’42.

Sva se već poženila i čuva slatku djecu

Moja generacija iz ’42.

Već se uozbiljila, jer tako mora bit’…

 

Kasnije je doš’o lik, kojeg je Johnny Štulić nazv’o – „Kazandžijom“, a koji je onako polu-sjetno i unjkavo kroz nos žlabro o toj nekoj Inesici, što sam jedino iz te pjesme uspio zapamtit’: ne daj se, Ines, generacijo… – ne daj se godinama…

 

I sad neki dan dobijem preko WhatsApp-a naklapanje te neke curice, zapravo majke dvoje već odrasle djece; al’ za mene je ona curica – i uvijek će bit’, jer sam je ja vjenč’o u našoj župnoj crkvi u Zagrebu. Preda mnom su oboje njih stajali, kad su jedno drugome rekli „da“ – ona i njen muž, koji u tom odlomku vješto prebire po gitari.

– A ona ne prestaje pričat’, sve nešto u stilu: nije nas život mazio, generacijo moja…

Pa onda ubaci i ono „Dva dinara druže“, i „Ja ti pišem pismo, stari prijatelju moj“, asocijacija i više nego jasna na Čorbu i na Drugi način

Ma sve 5, sve divno, krasno… – ja se rastopio; sve slušam i divim se, kako se dobro u pozadini uklapa gitara uz njezin glas; a ona nabraja li ga, nabraja: te generacijo ovo, te generacijo ono; te hvala ovome, hvala onome; hvala nebu, hvala zvijezdama… a ja sve čekam i čekam ono glavno, bitno; čekam tim više jer znam, što se sve i zdravstveno izdogađalo u životu te osobe – čekam da spomene Njega, Stvoritelja koji je sve to o čemu ona govori – On je to stavio tu gdje jest, u nekakav red.

I zatečem sebe, kako sjedim zagledan u monitor, i čekam čuti nešto čega uopće nema. – Pjesma završila, na YouTube kanalu priča ide dalje, neki tip govori neku reklamu – a ja se pitam: zašto je to tako?! Zašto Boga nema u cijeloj toj priči?! Gdje je Njemu mjesto?!

Kako su rijetki oni koji se sjete da spomenu tu tol’ko jednostavnu, a opet tako tešku riječ „Bog“?! – Pazi ovo: samo tri slova! – Ništa više – ništa manje…

I na engleskom, isto tri slova, i na njemačkom tri, samo što ono zadnje slovo „t“ – ono se udupla…

Slušam sva ta naklapanja, ta prenemaganja… – i ne mogu doć’ sebi. Svi u nekom sjetnom raspoloženju, svi k’o fol u nekom iščekivanju, svi u nekakvom zahvaljivanju ovomu, onomu. – Rijetko tko je tol’ko iskren u svome srcu, da kaže ono jedino što spada i što je ispravno: „Bože, hvala ti“

 

Pa čak i taj p. Ike, u tom svom subotnjem attacku na nebo, i on priča: ajmo protrest’ nebesa, ajmo ljudi ovo, ajmo svećenici ono…

– A ja bi’ kao kršćanin-vjernik htio samo jedno: htio bi’ Bogu reć’ – fala!

K’o onaj stari njemački Židov, kad smo ga mi – dok smo još bili bogoslovi – pozvali smo ga da nam priča o teškim vremenima provedenim u koncentracijskom logoru Auschwitz. – Sjećam se njegove rečenice: kad su Rusi ušli i kad su ih oslobodili, on je prvo otiš’o u obližnju crkvicu, stao nasred, raširio ruke i kazao: Bože, doš’o sam ti reć’ hvala! – Samo si me Ti spasio, Ti si me održ’o na životu sve ove godine…

 

Kako kaže Psalam 127.:

Ako Gospodin kuće ne gradi,

uzalud se muče graditelji.

Ako Gospodin grada ne čuva, *

uzalud stražar bdi.

Uzalud vam je ustat prije zore *

i dugo u noć sjediti,

vi što jedete kruh muke: *

miljenicima svojim u snu on daje.

Evo: sinovi su Gospodnji dar, *

plod utrobe njegova je nagrada.

Strelica u ruci ratnika – *

to su sinovi mladosti.

Blago čovjeku koji njima napuni tobolac, †

neće se postidjeti *

kad se preo bude s dušmanom na vratima.

[Ps 127 (126)]

 

Prekjučer, a kako drukčije nego preko WhatsAppa-, stiže mi poruka u kojoj jedan stari Talijan, poput onog Židova, priča:

Nakon poboljšanja zdravstvenog stanja 93-godišnjaka koji je bio zaražen korona virusom u Italiji, bolnica ga je zamolila da plati cijenu za disanje na respiratoru koji je koristio jedan dan.

Starac je na to zaplakao. – Liječnik mu rekne, nek’ ne plače zbog računa, jer tako to treba bit’. – Ali starac je odgovorio nešto posve drugo, što je i samog liječnika rasplakalo.

„Ma ne plačem ja zbog novca koji moram platit’“, kaz’o je taj stari čovjek; „mogu ja to platit’ bez problema. Nego plačem, jer udišem Božji zrak evo već 93 godine, a nikad ga još nisam platio. Cijena disanja na respiratoru je 500,00 € za jedan dan; a znate li koliko onda dugujem Bogu?!

– A nikad mu još nisam zahvalio na tome!“

 

O riječima ovoga starog Talijana vrijedi razmislit’!

Kol’ko god da bi se Pernar tih staraca želio riješit’, kol’ko god da bi se taj lik iz Novog Zagreba htio pošto-poto riješit’ i Crkve i još svačega nešto, mudrost ovog starog Talijana nije za odbacit’.

Kad slobodno udahnemo zrak bez bolova i bez bolesti, mi taj udah, taj zrak – mi k’o da to ne shvaćamo nimalo ozbiljno. Mislimo valjda da je to normalno, da je samo po sebi razumljivo.

A onda kad se razbolimo, pa dođemo u bolnicu – tek tad’ na bolan način iskusimo, da čak i udisanje kisika pomoću uređaja itekako košta.

Zato ne prestanimo Bogu zahvaljivat’ na svemu što nam je dao, od ustajanja do lijeganja; prvo na zraku koji udišemo – pa onda na svemu ostalom. Jer, čini se da dolazi vrijeme, kad će nam kojekakvi menadžeri prodavat’ čak i zrak; a onda ćemo itekako dobro znat’, kol’ko košta svaki udisaj.

Ti, sve što trebaš učinit’, – klikni na ovaj link: